Promijeni li se kut pod kojim nas svjetlo obasjava, gube se sjene i postajemo očajni jer pomišljamo da sve nestaje. A iskrivila se samo slika, nestale su samo sjene. Stoga čovjeku od uspjeha ne preostaje ništa drugo već da se igra sa svojim slikama, sa svojim sjenama. Veliki igrač tolerantan je prema svemu, ništa mu ne treba, čak ni znanje koje ne odbacuje, ono mu služi kao igračka…
“Mnogo smo već ostvarili u svome životu. Izgradili smo ličnost koja se uspješno suprotstavlja mnogim životnim neprilikama. Ali još ćemo često sretati nezadovoljstva. Nailazit ćemo na nepoznate probleme, na napredvidive zamke. Ponekad će patnja trajati i dulje vrijeme, a izlaza neće biti. Sve nam se može činiti besciljnim. I naša metoda rada na sebi kao uspješnoj ličnosti doći će u krizu.
Izgubit ćemo nadu u sve.
Učinit će nam se da nema izlaza.
I što tada učiniti? Što da radimo pritisnuti nezadovoljstvom, objektivno u lošem položaju? Ne znamo put izlazu. Što kada nam sve lađe potonu? Jedini odgovor na sva ta pitanja jest: IZDRŽATI.
Da bismo mogli izdržati, treba vježbati strpljenje. Treba se pripremati za krizna razdoblja u razdobljima koja su povoljnija.
Cjelokupna moja radna okolina ustremila se protiv mene. Ne dopuštaju mi više da budem rukovodilac, tjeraju me iz moje radne sobe. Odlučili su da radim drugi posao. Pokreću i disciplinski postupak protiv mene. Dosadašnji prijatelji okreću leđa od mene. Pokušavam ukazati odgovornima na pogreške, na propuste koje su oni učinili, na nepravdu koja je meni učinjena. Ali oni to sve znaju i ne mogu ništa.
“Takva su pravila igre”, dobijam kao odgovor. Razočaran sam međutim i samim sobom. Kako se to meni moglo dogoditi? Meni, poznavatelju međuljudskih odnosa, meni velikom igraču, meni koji učim druge uspjehu. Ja, da doživim neuspjeh. Kako će moji učenici sada gledati na mene? Napustit će me. Jer ako sam ja izgubio, znači da moje metode nisu dobre. Sigurno bih, da znam, najprije pomogao sebi. A sada ovako neuspješan, najočitiji sam primjer da ne znam. Počinjem i sam sumnjati u svoju tehniku. Možda sam ipak negdje pogriješio. U čemu je tajna onih koji su me pobijedili? Pitanje je na mjestu.
Mnogo se može naučiti od protivnika. Ne treba ga prezreti. Treba razmišljati o njegovim uspjesima, pa makar bili njihova žrtva. Ali to je samo maleni bljesak u tami moga neuspjeha. Što da radim sada kada sam na dnu, bez nade i kada sam izgubio povjerenje u sebe?
Sada treba čekati. Čekati da vrijeme donese rješenje. Vrijedi, nema sumnje pokušati svim poznatim aktivnostima pretvoriti neuspjeh u uspjeh, ali ima situacija kada ništa ne uspijeva. Ostaje nam jedino neuspjeh i mi na dnu toga pada.
Čekanje je jedino što nam preostaje. Ne treba gubiti vjeru u prirodu, u jedini istiniti tijek događaja. Priroda je ovaj moj neuspjeh stvorila s nekim ciljem.
Potrebno je nečistoću prije svega uzdići na površinu da bismo je zatim izbacili. S druge strane, kada je nečistoća na površini, bolje se uočava i teže skriva iza zvučnih parola. A ja? Ja prolazim još jedan razred svoje životne škole. Učim čekanje.Čekanje kao jedan od elemenata uspjeha. Ali dok čekam i time stječem još jednu kvalitetu, dok se priroda čisti od svojega smeća, treba izdržati. Kako izdržati?
Sve što se zbiva ima svoj smisao. Ovu rečenicu ne treba nikada zaboraviti. Tako i ova neugodnost u kojoj se nalazim ima svoj smisao.
Za sada za mene nema posla na površini, među ljudima i među objektima. Vani je tmurno i oblačno. Neprijateljski vjetrovi pušu i odnose moje svijeće. Preostaje mi da se spustim u svoju dubinu. Da potražim bogatstvo u sebi. da tražim dragulje u svojoj prirodi. Jer priroda je priroda bilo da je riječ o meni ili o nekome drugome. Ako ne radi susjedov rudnik, spuštam se u svoj.
Sposobnost promatranja i distanciranja pomaže mi da me neuspjesi na površini ne odvedu u depresiju i očaj. I opet imam prilike vježbati manipulaciju sustavima vrijednosti. Neće neka vrijednost odnijeti mene, već ću ja nositi vrijednost. To konkretno znači da neće moje raspoloženje ovisiti o tome koliko mi je tko dao poštovanja i da li su me dovoljno dobro ocijenili. Tko me ocjenjuje? Ako mi treba pohvale, naći ću je kod sebe, u sebi. U najmanju ruku, nitko nije bolji od mene. Vjerojatno sam ja bolji od njih.
Odgovor se nameće sam od sebe… Čemu onda tuga, čemu razočarenje? Ako sam sebe dobro ocijenio, ako sam ja sebi aplaudirao, što će mi nečiji aplauz…
Sjetimo se samo koliko je vrijednih pronalazaka čekalo svoju upotrebu jer je ljubomora onih kojima je netko dao pravo da ocjenjuje odbila takvu novost kao nevrijednu. Najveća je šteta što su mnogi autori doista bili u nedoumici o vrijednosti svojih izuma jer se nisu sjetili da procijene procjenjitelje.
Sad shvaćam da su mnogi prije mene također morali izdržati. Izdržati ne znači trpiti i mučiti se. To znači pronaći novevrijednosti. To su obično – unutarnje vrijednosti. Pored toga izdržati znači, slikovito rečeno, odgovoriti na pitanje – kakoupotrijebiti smeće? Ne zaboravimo da najneugodnije smeće može postati najbolje gnojivo. A gnojivo je skupo. Tako je bol koju smo doživjeli u svojim neuspješnim razdobljima najbolje gnojivo za drvo uspjeha. Bol koja nas vuče u vlastite dubine je bol koja nas vuče na nova nalazišta dragulja, to je bol koja nas izaziva da pronađemo anestetik, da postanemo bešćutni i neosjetljivi na buduće boli. i što je bol veća, pronađeni je anestetik jači.”
“Srećom do uspjeha ili Veliki igrač” djelo je Vladimira Grudena, hrvatskog znanstvenika i liječnika. Preminuo je u 81. godini, prije pet godina. Knjiga “Srećom do uspjeha” objavljena je 1987. godine u izdanju SNL-a u Zagrebu. Izdavačka kuća više ne postoji, ali njihova izdanja možete pronaći u raznim web antikvarijatima poput https://knjiga-znanja-veda.hr/prodaja-knjiga/izdavac-knjige/search&test-za-izdavace-exact=SNL/ ili pak https://knjiga.hr/izdavac/snl/
Za potrebe pisanja ovog teksta, bilo je dovoljno okrenuti bilo koju stranicu ove veličanstvene knjige, a pogled je pao na stranicu broj 85.
Knjiga tjedna potaknut će vas da život prihvatite kao igru. Autor vas uvodi u ideju o osobnoj praznini u kojoj se krije nevjerojatna moć. Samoća, ali i poraz, zapravo su naši alati. Vladimir Gruden bez zadrške iznosi neke svoje neuspjehe i kontraste, ali iz perspektive velikog igrača koji i kad ponekad izgubi, u suštini ne gubi apsolutno nikad.
“Moć sadašnjeg trenutka” izdana je 1997. godine, dakle deset godina nakon “Velikog igrača”. Osobno me zanimao taj podatak jer Grudena smatram pretečom Tolle-a. Trebalo je desetljeće da se razvije kolektivna svijest o ništavilu, sadašnjem trenutku i spoznaji kako je moć u sadašnjem trenutku jer veliki se igrač ne obazire na utakmice koje je izgubio.
