Neko sam vrijeme držala za sebe kako postoje dvije vrste realnosti, ali sada više nema smisla ne podijeliti to s vama. Uostalom, nije to nešto poput “tajne velike moći”. Radi se o najobičnijoj realnosti. Opazio je identično i Davor Sučić kada je napisao S one strane ulice stanuju djevojčice kojima miriše koža. Riječ je o prastaroj pjesmi Zabranjenog pušenja, u kojoj glavni junak može imati srce veće od bradatog gmaza, ali djevojčice kojima miriše koža znati će da je on nitko i ništa, ne poznaje dovoljno efektnih fraza.
Značajan sudbinski sudar vlastite realnosti s nečijom realnošću odvio se u jednoj korporaciji, kada se moj put ukrstio s putem moje tadašnje šefice. Meni se tada dešavalo sve ono što je ona prerasla i premostila davnih dana. Nekad, kad se razvedeš, ne možeš otići u desno krilo vile. Isprva, financijski, bio je to najjadniji period u mojem životu. Moralno također.
„Ako je čekić jedini alat koji imate, vrlo je vjerojatno da će vam svi problemi izgledati kao čavli“ – irska narodna poslovica
Tijekom života imala sam nekoliko sudbinskih sudara; teme nikad nisu bile ljubavnog, već praktičnog, životnog karaktera. I tada bih opazila da moja realnost nije jedina realnost, a samim time da možda trebam razmotriti kako unaprijediti vlastiti pristup. Svakog puta, bez iznimke, kada bih kalibrirala vlastite principe, postavke, prepostavke i uvjerenja – doživjela bih kvantni skok. Dakle, ne opisujem prvi ili drugi sudbinski sudar, bilo ih je i prije, ali ovaj je ostavio taj neki trag koji može poslužiti svima kao primjer.
Prva tema koja je bila elementarni okidač između moje tadašnje šefice i mene bilo je kašnjenje. Ja sam, naime, svugdje kasnila. Mislim, tko u Zagrebu ne kasni? Putovala sam do posla Savskom cestom, a to je jedna od najdužih ulica u Zagrebu. Osobno sam smatrala kako su krivi radovi iz vedra neba, netko tko se srušio u tramvaju, izostanak struje također iz vedra neba, sudar, nepropisno parkirano vozilo stoga tramvaj ne može proći… Iskreno, zaista sam se uvijek budila na vrijeme i kretala na vrijeme, ali viša sila je zeznuta stvar. Kaže se da karma nikad ne gubi adresu, pa što ja znam, tako je i s višom silom, naprosto te dograbi.
Jednog me dana pozvala kod sebe u ured kako bih joj objasnila da shvati u čemu je problem, zašto svako toliko kasnim? Objasnila sam iz pozicije kako moje kašnjenje nije bukvalno do mene, na što me ona upitala koliko mi treba do posla kada bih pretpostavila kako će sve proći u najboljem redu? Oko pola sata, odgovorila sam, na što me upitala koliko ranije krenem? Odvratila sam kako krenem sat vremena ranije. Rekla je kako ima rješenje za moj problem, a to je da trebam krenuti sat i pol ranije, idealno bi bilo dva sata.
Snuždila sam se. Ovo je baš bilo nisko od nje. Očekivala sam da mogu kasniti na posao. Ispostavilo se da svi kreću tjedan dana ranije na posao i tako dolaze na vrijeme. To je nešto kao formula kako ne kasniti. Kretala sam ranije, ali treba još ranije, duplo ranije.
Kroz neko vrijeme, to i nije ispalo toliko loše. Ne samo na posao, nisam više nigdje kasnila. I dan danas, ne kasnim na dogovore. Ne kasnim na preglede kod doktora, sastanke, dejtove. Točna sam.
Hemingwaya su jednom pitali za njegovu definiciju hrabrosti. Nije rekao da je to jurišanje u bitku. Ili ubijanje divljih zvijeri. Nisu to bili pogledi na moćne interese, iako njegova definicija nije isključivala te stvari.
Dostojanstvo pod pritiskom.
To je bio njegov izraz.
Pribranost. Disciplina kada je važno.
Nakon prvog izazova kojeg smo nekako prebrodile, moja tadašnja šefica i ja suočile smo se posve spontano s mojoj frustracijom vezanom za novac. Novca jednostavno nije bilo dovoljno, prilično često nisam mogla pratiti kolege i kolegice u dinamikama naručivanja ručka, koktela nakon posla… Nosila bih obrok od doma i kavu u termosici. Opet sam pozvana u ured, ali ovog puta čisto kako bismo ažurirale moj napredak vezano za stopostotnu točnost. Spontano je isplivala moja nelagoda jer nisam mogla pratiti ured u svim avnaturama nakon radnog vremena jer sam bila posve švorc.
Ispostavilo se kroz razgovor, kako je i ranije sama prolazila kroz istu situaciju, dok je živjela s mamom i radila u jednom skladištu i povremeno u marketu. Ta je faza trajala desetak godina, sve dok nije upala u korporaciju u kojoj je mic po mic napredovala i postala jedna do glavnih. Ona je osjećala frustraciju u svojem društvu, ne nužno na poslu.
Objasnila je, svi su kupovali nekakve ekstra čokolade, ona je kupovala najobičniju čoksu, neke robne bezimene marke. Njezine su prijateljice kupovale skupu kozmetiku i parfeme, ona si je mogla priuštiti robne marke. Dok je njezino društvo odlazilo na skijanja i ljetovanja, ona doma provodila vrijeme s mamom. I što se može zaključiti, upitala me?
Nisam bila ziher u odgovor.
“Isto sam jela čokoladu poput drugih, možda ne neku ekstra, ali čokolada je čokolada. Možda nisam imala za skupi parfem, ali i s onim jeftinijim lijepo sam mirisala. Vezano za ljetovanja i zimovanja, nije mi bilo toliko loše s mamom… Sve je stvar perspektive. Okej, možda nemaš za dostavu iz restorana, ali opet pojedeš i doručak i ručak i večeru… Nekad moraš ići nešto drugačijim putem. Ali, najvažnije je da ga prihvatiš.”
Ono što sam tog dana čula, dalo mi je misliti. Odlučila sam biti staložena i pribrana, a ponajviše zahvalna na onome što imam.
“Ako napravite lošu pogodbu, još se čvršće držite za nju” – Lincoln
Treća stvar koju sam od nje naučila, bila je urednost i čistoća. Vjerovali ili ne, njezini su je nadređeni opazili isprva upravo radi toga. Zatekla bi se u nekom kolektivu, radnoj sredini, zamjeni ili što god već, i odmah bi krenula raditi reda. Kako je desetljeće ranije radila u skladištu i marketu, naučila je slagati i preslagivati prostor, a to joj je ostalo u navici. Osim toga, obožavala je red, na njoj je jednostavno opažalo da vidi svrhu u tome da svaka stvar bude na svom mjestu.
Ušla bi i napravila reda, presložila dokumente, fascikle, raskrčila kutije koje bi možda godinama stajale na podu i skupljale prašinu, a to su sve bili slučajevi, problemi, neriješeni slučajevi, u konačnici to se ticalo i reputacije korporacije u kojoj sam i sama radila.
Ona bi to – riješila.
Ja sam cijeli svoj život odrastala i sazrijevala u uvjerenju kako me se mnogo toga ne tiče i nije moj problem. Uostalom, ne mogu spasiti svijet!
Negdje putem spoznala sam kako ne želim biti vođa, ali ujedno ne želim biti sljedbenik. Ako nešto mogu unaprijediti, unaprijedit ću. Ako nešto mogu popraviti, popravit ću.
Nikad mi nije bio problem pomoći konobaru i skupiti posuđe ili ustupiti nešto nekome. Nije mi problem pustiti nekog čovjeka ispred mene ako drži jedan artikal u ruci. Međutim, ovo je bio level iznad, jer ta je šefica jednom očistila kuhinjicu koju smo koristili jer se čistačica nije pojavila na poslu dva dana. Oprala je sve naše tanjure i šalice, presložila hladnjak, očistila mikrovalnu. Vidjela sam iz prvog reda kako izgleda kada netko napravi razliku. I to mi se svidjelo.
Što je danas efektno?
Za Grke nekad u davnoj prošlosti povlačenje nije bila sramotna stvar. Bilo je važno koliko se dobro povlačiš. Najveći grijeh bilo je gubljenje štita u kaosu bježanja – jer to je ugrožavalo cijelu falangu i izlagalo vaše drugove opasnosti. Spartanac se mogao vratiti iz izgubljene bitke, ali nikada se nije usudio nekoga napustiti. Postojala je izreka – vrati se sa štitom ili na njemu.
Danas je efektno povući se ili odustati. Danas je efektno ignorirati problem ili ne vidjeti velikog ružičastog slona u dnevnom boravku. Iznova glupo radimo iste stvari koje smo oduvijek radili pod iluzijom da će nam jednom donijeti drugačije rezultate.
Tako sam nedavno u dva ujutro očistila liftove u zgradi u kojoj živim. Nakon osam godina, nalazim se na novoj adresi. Nažalost, princip je ostao sličan kao i u zgradi od ranije – muko moja prijeđi na drugoga ili – not my problem, not moja muka.
U prijašnjoj zgradi, također je postojao izvjestan problem s čistačicom, stoga je odlučeno da će svatko čistiti ispred svojeg ulaza. Ujedno, oni koji su na istom katu izmjenjivat će se i čistiti svoj dio stubišta, tehnički jedan kat, onaj koji im pripada. Ideja je slabo zaživjela u realnosti i u nekom sam trenutku spontano preuzela veći dio čišćenja stubišta i ulaza. Shvatila sam to kao da meni očito nered najviše smeta.
S vremena na vrijeme pomela bih komad ulice ispred zgrade jer je bilo nepisano pravilo da svatko održava površinu ispred zgrade. Jesam li propala radi dva čepića Ajaxa za pranje poda i utrošenog vremena? Ne bih rekla. Uvijek sam se fantastično osjećala nakon tog doprinosa zajednici. Šteta što se drugi ne mogu tako dobro osjećati, vjerujem da bi im unaprijedilo realnost.
Mi stalno čekamo da svijet postane ljepše mjesto. Čekamo da se oko nečeg potrude drugi, a kad se i potrude, ne cijenimo to dovoljno jer je dužnost drugih da se potrude opet – recimo čistačica je plaćena da očisti lift, ali trenutno lift je neprekidno zamazan. Pa ipak, kad bi svi vodili računa o urednosti lifta, lift bi bio čist ili kada bi spontano svako toliko netko želio voziti se u nešto čišćem liftu – gdje bi nam bio kraj? Meni osobno nije nepojmljivo da se kućni ljubimac pomokri u liftu, ali mi je neshvatljivo da vlasnik tog istog ljubimca baci karton na mokraću bez da išta očisti, i onda se taj karton vozi narednih pet dana dok ga recimo iznova ja ne bacim, jer drugima evidentno nije efektno sudjelovati u tome?
Što je danas efektno? Što danas prolazi? Što je danas idealno?
Možete li ostaviti ego po strani i prihvatiti nešto, jer i vas se u konačnici tiče?
Minimalno tri puta na dan koristim lift i smeta me ako je neprekidno zamazan. Da li je moguće da samo mene smeta nered ondje? Zar smo zaboravili onu staru narodnu kako je čistoća pola zdravlja?
Za kraj želim reći da kao dijete rođeno u komunizmu nikad nisam niti mogla zamisliti ovakvo obilje. Imali smo Čarli i 4 Asa za pranje parketa. Danas, u vremenima vlažnih higijenskih maramica za domaćinstvo ili tolikog izbora tekućine za pranje stakla, zar je toliki problem pokupiti iza sebe, svojeg kućnog ljubimca ili pak smeća koje se razlilo po podu lifta? Daleko od toga da je ovo nekakav higijenski domet, ali upravo zato ovo je u mogućnosti napraviti svatko, ako ne za druge, onda prvenstveno radi sebe.
