Glavna je odlika divlje prirode da ide dalje. Ona ustraje. To nije nešto što činimo. To je nešto što jesmo, prirodno i urođeno. Kad se ne možemo razvijati, onda idemo dalje sve dok se ponovno ne uspijemo razvijati. Bilo da smo odsječene od našeg kreativnog života, ili nas je izbacila naša kultura ili vjera, bilo da smo dobile izgon iz obitelji, da nas je protjerala kakva skupina ili nam je ograničeno kretanje, razmišljanje i osjećaji, unutarnji divlji život će se nastaviti i mi ćemo krenuti dalje… Žene će nacrtati vrata ondje gdje ih nema, pa će ih otvoriti i proći u nove običaje i u nov život.
Jeste li preživjeli Valentinovo 2026.? Kako ste? Kako se osjećate? Jeste li dobro? Jeste li zaboravili da se ikad desilo? Zanimljivo, nikada nas cijela ta propaganda oko Valentinova ne zareže dan ili pet dana poslije, sve je svedeno na onu – bilo pa prošlo. Neke teme jednostavno više nisu aktualne, pa ipak – da li je to doista tako?
Valentinovo nije samo taj jedan dan koji vam beskrajno ide na živce bili u vezi ili ne, Valentinovo je onaj dan prije kada znate da neće biti dešavanja, zatim Valentinovo per se, a nakon toga i dan poslije koji traje još par dana kao nekakav gorak okus u ustima. Taman kad se opustite, stiže nov udarac: Dan žena.
Stoga, meni je Valentinovo oduvijek bio period. U smislu, Božić se slavi na određen dan, ali pripreme započinju mnogo ranije… Jer je to period, isto kao i Nova godina. Valentinovo i Dan žena stoga su posljednji čavli na lijesu naših ljubavnih nesporazuma koje nazivamo ljubavnim životom, a sve u rok ljubavne službe u kojoj umjesto medalje i zaslužene počasti, dobijemo za odraditi tisuću sklekova.
Još se uvijek nisam umorila od ponavljanja pa ću ponoviti opet: ljubavni odnos ne gradi se na jednom danu u godini, ali ujedno s nekim povremenim izbjegavajućim povratnikom ne možete očekivati Veneciju ili Pariz ili stotinu balona na srce. To su dani na kojima se radi tijekom čitave godine, a najviše shvatimo izbliza koliko je sve otišlo u krivom smjeru kada proslavimo Božić, Novu, Valentinovo, a zatim i Dan žena bez adekvatnog tretmana.
Tko na tome radi čitave godine?
Odmah da razjasnimo neugodan dio: vi.
Vi na tome radite svojim principima, odlukama, pristankom na neobavezno druženje ili pak odabirom samoće. Odnos gradite odlučnošću, postavljanjem granica, razumijevanjem što je normalno, a što ne, na što ćete pristati, a na što nećete. Nema između. Da citiram Mel Robbins, osobu promatrate kao potencijalnog zaposlenika, jer ta će osoba uistinu i biti zaposlena na jednoj od najvažnijih pozicija, a to je – vaš ljubavni partner.
Biste li zaposlili nekog tko kasni, nije pouzdan, nestaje i ne javlja se? Velike su šanse da ne biste. Zašto se onda upetljavate u beznadne odnose koji su elementarno otišli u pogrešnom smjeru?
Naravno, to zahtijeva čeličnu volju koju možete platiti samoćom “do kraja života”. Ali znate što ću vam reći? Nitko nikada nije ostao sam do kraja života, pa nećete ni vi. Ali isto tako, gotov proizvod ne postoji. I, prije nego se okomite na ideju kako ipak usprkos svemu želite gotov proizvod, morate se zapitati – Jesam li ja gotov proizvod?
Pitanje godine: Što želim?
Gdje se nalazite sada, nije konačna destinacija jer ništa nije ukelsano u kamen. I to su dobre vijesti. Pomalo loša vijest: vi ste odgovorni za svoj ljubavni život. Vaš je ljubavni život rezultat vaših odluka.
U slučaju da možete jasno osvijestiti što točno želite – javnu vezu, avanturu, bebu i brak, ljubavni trokut – morate se zatim upitati: ide li ova moja priča u tom smjeru? I to je cijela filozofija. To je cijela nauka. I sve što ne ide u tom smjeru, eliminirate putem. Srpski jezik, s kojim često koketiram, ima odličan izraz – pogasiti. Dakle, sve što se upetljava u vaš cilj ove ili naredne godine, pogasite putem bez ikakve dvojbe. Još nije kasno.
Nećete vjerovati, ali pred svima nama je ljeto. Ovog ljeta možete okrenuti novu stranicu, odigrati sasvim drugačiju igru. Ovaj period može biti jedan od najdragocjenijih, najvažnijih, samo zato jer ste postavili namjeru. Danas kreirate vaše Valentinovo 2027., ili Dan žena koji je tamo negdje nagodinu. Sada se radi na tome. Ovih dana.
Idemo demistificirati jedan pomalo ružičasti mit: žene su boginje suosjećanja, a muškarci su nemogući i hladni, nimalo od riječi. A onda naletim na knjigu za koju ranije nikad nisam imala dovoljno snage i vremena, “Žene koje trče s vukovima”, Clarisse Pinkola Estés. Ondje sam pročitala kako patka ne uči pačiće kako se lovi, jer oni to imaju u kostima. Uči ih čemu ne treba prilaziti.
“Zanimljivo je primijetiti kako vukovi uvijek nastavljaju, bez obzira na to koliko bili bolesni, stjerani u kut, usamljeni, uplašeni ili oslabljeni. Kretat će se čak i sa slomljenom nogom. Približit će se drugima u potrazi za zaštitom čopora. Čekanjem, lukavošću, trčanjem ili izdržljivošću mukotrpno će prevladati ono što ga proganja. Svim će silama udisati dah za dahom. Vući će se, ako je potrebno, baš kao i pačić, s mjesta na mjesto, sve dok ne nađe neko dobro ljekovito mjesto, mjesto za razvoj.
Glavna je odlika divlje prirode da ide dalje. Ona ustraje. To nije nešto što činimo. To je nešto što jesmo, prirodno i urođeno. Kad se ne možemo razvijati, onda idemo dalje sve dok se ponovno ne uspijemo razvijati. Bilo da smo odsječene od našeg kreativnog života, ili nas je izbacila naša kultura ili vjera, bilo da smo dobile izgon iz obitelji, da nas je protjerala kakva skupina ili nam je ograničeno kretanje, razmišljanje i osjećaji, unutarnji divlji život će se nastaviti i mi ćemo krenuti dalje. Divlja priroda nije prirođena kakvoj posebnoj etničkoj skupini. To je suštinska priroda žena iz Benina, Kameruna i Nove Gvineje. Ona se nalazi u ženama Letonije, Nizozemske i Sierra Leonea. U središtu je Gvatemalki, Haićanki i Polinežanki. Navedite kakvu zemlju. Navedite kakvu rasu. Navedite kakvu religiju. Navedite kakvo pleme. Navedite kakav grad, selo, usamljeno naselje u divljini. Svim je ženama zajedničko sljedeće: Divlja žena, divlja duša. Sve one ide dalje jer osjećaju i slijede divljinu.
Dakle, ako moraju, žene će zatvorske zidove oslikati plavim nebom. Ako im spale klupka, one će presti dalje. Ako im je uništena žetva, odmah će posijati još. Žene će nacrtati vrata ondje gdje ih nema, pa će ih otvoriti i proći u nove običaje i u nov život. Budući da divlja narav ustraje i prevladava, žene ustraju i prevladavaju…”
Jesmo li se putem pogubile i zaboravile tko smo?
Autorica “Žena koje trče s vukovima” cijelo jedno poglavlje posvećuje predatoru (Plavobradom) i naivnoj ženi koja ignorira vlastite instinkte. Analogija s patkom koja uči pačiće čemu ne treba prilaziti je itekako realna. Zdrava, divlja žena ima radar za opasnost. Ona vidi nepoštovanje i instinktivno se povlači. Ali današnje, moderne žene su taj instinkt eutanizirale. One vide crvenu zastavicu i umjesto da prepoznaju očitog predatora, one tu zastavicu prepravljaju u crveni tepih po kojem trebaju prošetati makar na dan ili noć i pol, kako bi dobile mrvicu pažnje i dozu validacije.
Zašto si to radimo? Jesmo li se ikad istinski zapitale? Zašto sabotiramo same sebe ne preuzimajući odgovornost za vlastiti ljubavni život koji je na mahove posve operiran od kriterija i funkcionira po principu – daj šta daš? Zar je dovoljno biti odabran na pet minuta? Zar doista mislimo da odgovore na sva ta pitanja možemo dobiti bez konkretne stručne pomoći?
Puno je lakše kriviti muškarce kako su hladni i nedokazani, nego preuzeti odgovornost za vlastite granice. I onda mrzimo Valentinovo, mrzimo ljeto, mrzimo parove na cesti.
Među vukovima, kad ženka ostavi svoje mladunce kako bi otišla u lov, mladi pokušavaju krenuti za njom iz brloga i niz stazu. Ona reži na njih, baca se prema njima i nasmrt ih prestraši, tako da na kraju trče prema brlogu, posrćući i prosklizavajući od žurbe. Majka zna da njezini mladunci još ne znaju odvagnuti i procijeniti druga stvorenja. Oni ne znaju tko je grabežljivac, a tko nije. No, s vremenom će ih naučiti, strogo i dobro.
Ženama, kao i vučićima, treba takva inicijacija, nešto što nas nauči da unutarnji i vanjski svijet nisu uvijek mjesta gdje vrijedi ono pravilo “udri brigu na veselje”. Mnoge žene nemaju čak ni one osnovne upute o grabežljivcima koje vučica daje svojim mladuncima.
Sve mi želimo da sve bude predivno.
Na svima nama leži odgovornost što i kako dalje. Nema veze gdje ste sada. Hoćete li ovog ljeta trčati s vukovima? Ili za muškarcima? Bijes, baš kao i samoća, mogu biti divni učitelji.
Nadam se da ovo pomaže.
Pripremila i napisala: Marija Franolić
Photo: StockCake, Oksana Demenko (unsplash), Priscilla Du Preez (unsplash)
Topla preporuka: Žene koje trče s vukovima MITOVI I PRIČE O ARHETIPU DIVLJE ŽENE, Algoritam 2008. Zagreb
