Koliko ste puta izgovorile ili čule onu klasičnu rečenicu svih žena koje ignoriraju Hekatinu baklju istine: “Znam da ga mogu promijeniti. Vi ga ne poznajete, on u dubini duše nije takav”?
Kao papagaji ponavljamo mantre o fatalnim ljubavima, sudbinskim susretima i neobjašnjivoj kemiji koja nas veže za narcise, manipulatore i toksične muškarce. Ali istina, ona surova, ogoljena istina od koje bježimo, nije nimalo romantična. Ne privlače vas takvi muškarci zbog velike ljubavi. Privlače vas zato što, nakon godina igranja “dobre i pozitivne djevojčice” – nakon godina bolovanja od Sindroma lažne svetice – vaša duša očajnički i podsvjesno traži vlastito potisnuto zlo i mrak.
Birate demona od partnera samo zato da bi on umjesto vas izrazio onu tamu koju si same ne usudite priznati.Thomas Moore, genijalni autor Tamne noći duše, to objašnjava s kirurškom preciznošću. Pročitajte pažljivo njegove riječi, a onda ćemo ovu anatomiju toksičnosti secirati do same kosti.
Potos, nedostižna čežnja
Mnogi ljudi, međutim, bolno čeznu za pravom osobom koja će ući u njihov život, a njihova usamljenost može dosegnuti razinu očaja. Ne mogu se otresti tog osjećaja, unatoč tomu što možda postoji mnogo ljudi koji ih vole. Osjećaju bolnu prazninu, kao da je neki vitalni organ iščeznuo iz njihova tijela. U njihovim su očima partnerstva i brakovi njihovih prijatelja neizmjerno sretni, dok se njihovi vlastiti životi svode na jedno pitanje: Hoću li ikada biti sretno ujedinjen s ljubljenom osobom? A kao i svaka druga tamna noć duše, ovakvo stanje može potrajati mjesecima ili godinama.
Drevni su Grci ovaj pogubni osjećaj štovali prikazujući ga u obliku boga Potosa – utjelovljenja čežnje. Čovjek ne može a da se ne zapita zašto u našem jeziku ne postoji riječ „potologija“, kao što postoji riječ patologija, kada se u obzir uzme koliko je raširena i snažna čežnja i žudnja za pravim seksualnim partnerom. Ponekad je moguće imati pravu osobu u svojemu životu, ali nešto se priječi na putu prema potpunom seksualnom zadovoljstvu. Možda je oženjen, možda ga muči tjeskoba vezana za seks ili možda jednostavno nije zainteresiran.Neki ljudi obezvređuju ovu čežnju jer je njihovo razumijevanje seksa negativno ili površno. Međutim, ako je seks onakav kakvim sam ga opisao, dubok i značajan, tada nije čudno da ljudi padaju u takav očaj kada takav seks izostane iz njihovih života. Intuitivno znaju što im nedostaje, a na emotivnoj razini osjećaju taj izostanak. Seksualna praznina jedan je od vidova depresije, urušavanja maštarija i osjećaja koji vas ispunjavaju vitalnošću.
Ovo otkriće važnosti seksa skriva se u srcu memoara pjesnikinje Kathleen Raine. Prisjećajući se godina apstinencije sa svojim suprugom i ponovnog otkrića seksa s drugim muškarcem, ona kaže: „Napustivši Charlesa, uzaludno sam čekala neku poruku ili znak od svojega demonskog ljubavnika, ipak s posvemašnjom sigurnošću znajući da ću radije i dalje tako patiti nego se vratiti bezbolnom stanju u kojem sam dotad živjela; jer sam sada, nakon tako puno godina, bila živa.“ Njezin demonski ljubavnik bila je životna sila, seks u svojoj najprizemnijoj, primitivnoj moći, koji ju je izbavio iz beživotnog braka, usput u njoj probudivši i želju za pisanjem poezije. Nekim je ljudima tamna noć duše podulje razdoblje bezbolnog iščekivanja; život koji još nije otpočeo, unatoč vanjskim pokazateljima koji upućuju na nešto posve suprotno. Raine je imala supruga i djecu, ali čeznula je za pravim partnerom, isprva ne shvativši važnost svoje seksualne žudnje. Lako je doći u iskušenje da se takve čežnje odbaci kao nešto nedostojno velike pompe i pažnje. Jednostavno se ne doimaju kreposnima.
Kathleen Raine, sada izrazito rječita i suptilna pjesnikinja i književna kritičarka, u svojoj autobiografiji otvoreno progovara o božanskoj/demonskoj moći seksa. O muškarcu koji je naposljetku uspio zapaliti plamen u njoj nakon što je napustila svojeg supruga kaže: „Kakav je Alastair bio kao osoba, nisam ni znala ni marila. Nije me zanimao on, što je činjenica koja mi ne ide na čast. Nikada nisam zamijetila kakvu je ljudsku osobnost imao, jer bih time zamaglila i umanjila predodžbu božanstva koje je on u mojim očima utjelovljavao… Za njegovu besmrtnu dušu nisam marila, nego samo za njegovu smrtnu ljepotu.“
Ponekad, možda kako bi sačuvali svoju nevinost, ljudi sakriju seksualne potrebe svoje duše iza jezika ljubavi. Naravno, ljubav može imati središnju ulogu u seksualnom životu, ali seksualna želja također i sama po sebi ima vlastitu neodjeljivu vrijednost. Možda ćete biti primorani priznati postojanje vlastite potrebe za tuđim tijelom i intimnošću, a vaša privlačnost možda nema ništa ili ima malo toga zajedničkoga s ljubavlju. Iskrenost Kathleen Raine predstavlja dobar uzor, posebice za pojedince koji nisu još razlučili ljubav i strast.
Ona s iznimnom pronicljivošću i jasnim jezikom pripovijeda kako ju je daimonion seksa spasio i pogurnuo prema poeziji koja će je učiniti slavnom. Postoji nešto privlačno u njezinu uvažavanju vrijednosti seksa, posebice stoga jer dolazi iz pera takve intelektualke i cijenjene stručnjakinje za Williama Blakea i W. B. Yeatsa. Provela je godine čekajući na pravog seksualnog partnera i pritom trpeći beživotnost svojeg postojanja, sve vrijeme živeći u braku s čovjekom za kojeg se, prema vlastitom priznanju, nije trebala udati jer nije za njega osjećala nikakvu seksualnu privlačnost.
Njezina je situacija još jedna inačica čekanja u tami na nekoga tko bi mogao uskomešati dubine seksualnosti. Tijekom svojega razdoblja ispraznog čekanja bila je udana za muškarca kojeg nije ni voljela ni željela. Riječ je o učestaloj priči: muškarac ili žena uđe u brak iz pogrešnih razloga, a najčešće zbog nesposobnosti da uvidi i uvaži važnost seksa za dušu.
Thomas Moore veli – Upoznao sam Kathleen Raine kada je već bila u poodmaklim godinama, a ona mi je tom prilikom prepričala neke priče iz svojih mladenačkih, romantičnih avantura. Ono što me se posebno dojmilo jest način na koji je uspijevala uočiti vlastitu strast – možda je u pitanju bila njezina seksualnost – na onaj isti suptilni, emotivni i inteligentni način koji je krasio i njezino poetsko izražavanje. Mnogi danas ne razumiju kako su strast i umjetničke zamisli tek nastavak, a možda i usavršavanje, istih onih emocija koje nas pokreću i tjeraju prema zadovoljavajućem i potpunom seksualnom izričaju.
Kathleenin brak s Charlesom bio je njezina dugačka i bolna tamna noć koja je iz sebe izrodila ženu i pjesnikinju. Dala joj je poticaj da se u svojemu dugačkom životu više nikada ne zadovolji minimumom strasti. To je dar seksa i njegove osobite dugačke tamne noći. Dok ne ukažete poštovanje duhu seksa i dok vas isti ne blagoslovi, udahnuvši iskru nadahnuća u vaš život, vjerojatno ćete osjećati njegovu odsutnost kao izostanak vitalnosti.
Živjeti punim plućima znači na neki način biti i seksualan, što ne znači nužno i održavanje seksualne veze, nego življenje aktivnog, angažiranog, putenog i raznolikog života. Blagodati vođenja ljubavi šire se sveukupnošću samog života, pružajući mu vitalnost i nužnu dozu začina.
Ljubavnik, demon, duh seksa
Za Kathleen Raine, demon ljubavnik bio je duh seksa kojeg je očajnički trebala i kojeg je pronašla tek nakon godina čežnje. Neki ljudi imaju posve drugačija iskustva: imaju ljubavnika i seks je elektrizirajući, ali je ujedno i opasan, a možda i nasilan. Tamna noć duše sada ne poprima oblik čežnje za seksom, nego opasnog i prijetećeg saveza s demonskim pojedincem.
Što bi vas moglo privući takvoj vrsti opasnosti? Je li vaše iskustvo života bilo isključivo pozitivno? Dosad niste imali nikakvog dodira s tamom? Trsite li se sada prigrliti svijet koji je ponešto složeniji? Tražite li način da se povežete s potencijalom za zlo unutar sebe? Govoreći o ironiji, zaključili smo da svaki pojedinac mora osjetiti zlo u sebi, ne kao doslovnu destruktivnost, nego kao nužnu i u konačnici blagotvornu sposobnost za tamu.
Stvarni činovi zla tek su znak da zlo nije prigrljeno srcu na istančan način i da ga je stoga nužno iskazati izvan pojedinca. U domeni seksa, možete osjetiti privlačnost prema osobi koja vas poziva ili mami u svijet neznanih intriga i tame.
Kakve god dobrobiti mogle biti, povezivanje s demonskom osobnošću neminovno donosi tamnu noć duše. Takva vas osoba povezuje s vašim zlom, ali upravo zato što je riječ o zlom pojedincu, njegovo je zlo barem donekle nečisto i može biti opasno. Od takve ćete osobe naučiti ponešto o tami, ali mogli biste svoju sreću i sigurnost staviti u pogibeljnu situaciju.
Thomas Moore nastavlja…
U terapijskom sam se radu susreo s dosta ljudi, mahom ženama, ali i s nekoliko muškaraca, koji su se otisnuli u takvu tamnu noć. Osvjedočio sam se o zlostavljanja i isprike, premlaćivanja i dugotrajne patnje. Takvo vezivanje uz mračne partnere sugerira postojanje potrebe za tim posebnim duhom. Pojedinac se uvijek nada da inicijacija neće trajati dugo, ali ne postoji univerzalan raspored.
Jedna od klijentica u mojoj terapeutskoj praksi bila je i Carrie, žena tridesetih godina koja je odrasla trseći se biti „dobra“ djevojka. Govoreći o svojemu životnom stilu, u potpunosti ga je pripisivala ocu, koji je za nju gajio velike snove te ju je pokušao sačuvati od svih mogućih nevolja koje je mogao zamisliti – droga, neželjene trudnoće, nepoćudnih partnera. Posve prirodno, nju je fasciniralo upravo sve ono što je njezin otac obilježio riječju „zabranjeno“. Međutim, ipak se udala za nekog primjerenog i rodila mu djecu te se intenzivno uključila u rad lokalne crkve. Iznenada, suprug joj je preminuo. Nakon kraćeg razdoblja žalovanja, počela je ponovno izlaziti. Tražila je prikladne muškarce koji će umjeti poštovati njezino majčinstvo i vjeru. Međutim, nitko od muškaraca koje je upoznavala nije zadovoljavao njezine standarde. Odreda su je željeli, ali svi bi joj vrlo brzo dosadili.
Jednog je dana upoznala muškarca koji ju je uzbuđivao. Rekla mi je da je riječ o seksualno najvitalnijem muškarcu kojeg je ikada upoznala. Osjećala je da napokon ulazi u život kakav je sve vrijeme tražila. Iz njezinih je razmišljanja bilo očito kako istinski vjeruje da se promijenila, ali ja sam osjećao da je tu promjenu iskusila samo posredno, kroz tog opasnog muškarca koji ju je vodio u smjeru što će vjerojatno uroditi isključivo nevoljama.
Muškarac se uselio k njoj, u njezin stari dom, pa počeo predlagati skupa putovanja. Carrie prije nije bila veliki putnik, pa je bila oduševljena zanimljivim mjestima koja joj je njezin ljubavnik pokazivao. Također je počeo ulagati njezin novac i prodavati stvari koje je našao u kući. Ona je, sve to vrijeme, nastavila hvaliti njegovo seksualno umijeće.
Kada ju je počeo tući, bila je iznenađena, ali je to objasnila posljedicom višegodišnje frustracije zbog života koji mu nije pružao prilike. U maniri klasičnog klišea, rekla mi je: „Znam da ga mogu promijeniti jer ga razumijem i jer mi vjeruje.“ Rekao sam joj koliko mi poznato zvuče njezine riječi i upozorio je na opasnost u kojoj se nalazi.
Ljudi se redovito precjenjuju na vlastitu štetu. „Ne poznaješ Harveyja“, rekla mi je. „Nisam toliko glupa da bih se spetljala sa zlostavljačem.“
Naravno, situacija se s vremenom pogoršala. Prestala je dolaziti na terapiju. Nekoliko mjeseci poslije nazvala me je i ispričala da je upravo izašla iz bolnice, nakon što ju je Harvey gadno pretukao pa pobjegao s drugom ženom i svim njezinim novcem. Bila je spremna ponovno razmotriti cjelokupnu situaciju i osvrnuti se na razloge zbog kojih je bila tako slijepa.
Carriena seksualna tamna noć sastojala se od mjeseci fizičkog i emocionalnog zlostavljanja. Teško je razumjeti kako netko može pristati na takav tretman, sve dok ne shvatite koliko je moćna žudnja duše za seksualnim ispunjenjem. Navedeno zadovoljstvo može iziskivati upoznavanje s dubinama, s podzemljem, koje bi trebalo biti suptilno i ni izbliza tako doslovno. Međutim, život nikada nije tako savršen.
Seksualna žudnja privlači veliku pozornost i ostavlja za sobom jasan trag. Upija u sebe druge maštarije koje je potom teško izdvojiti. U Carrienu je slučaju možda bila riječ o navici spašavanja ljudi ili je tako duboko zašla u svijet sjenki svojega ljubavnika da je prestala vjerovati promišljanjima bilo kakve vrste. Kada bi sa mnom razgovarala o njemu, činila je to obrambenim tonom. Nešto u njoj znalo je da je donijela lošu odluku povezujući se s njime, ali na drugoj je razini očajnički trebala ono što je on predstavljao.
Poznat mi je i drugi slučaj u kojem je muškarac opčinjen eskort-damom, tj. elitnom prostitutkom. Kako je sam bio poprilično neiskusan i naivan, volio se pred svojim prijateljima hvalisati seksualnom profesionalnošću svoje ljubavnice. Međutim, ona je bila upletena i u kriminalne aktivnosti kojima je umanjivala važnost, karakterizirajući ih sigurnim i beznačajnim. Naposljetku joj je počeo pomagati te se našao upleten u nevidljivu mrežu pranja novca, koja ga je koštala godine u zatvoru. Kada sam se susreo s njime, iskazivao je kajanje zbog svoje naivnosti, ali još uvijek ga je zbunjivao seksualni aspekt, pa je i dalje priželjkivao partnericu koja će ga izvesti iz vlastite nevinosti. Pretpostavljam da bi, kada bi mogao birati, sve skupa ponovio bez oklijevanja.
Tri faze silaska u podzemlje: Od čežnje do destrukcije
Moore nam je dao sliku, a sada idemo vidjeti kako točno izgleda taj proces. Kako žena završi s partnerom koji je maltretira, a ona ga pritom brani? Postoje tri ključne faze u ovoj anatomiji.
Faza 1: Potos i bolest čežnje (“Potologija”) Sve počinje puno prije nego što se “demon” uopće pojavi. Žena godinama glumi sveticu. Gura svoju strast, divljinu i autentičnost pod tepih kako bi sačuvala nevinu ulogu u društvu, braku ili obitelji. No, ispod te savršene površine zjapi kronična “potologija” – bolest čežnje. Ona bolno čezne za životom, ali tu čežnju projicira na čekanje. Čeka da se nešto dogodi, skriva vlastitu glad za strašću iza “jezika ljubavi”, uvjerena da je problem u tome što nema pravog muškarca, a zapravo ne zna podnijeti vlastitu prazninu.
Carl Jung je savršeno objasnio kako je naš život podijeljen na dva dijela. U prvoj polovici preživljavamo, gradimo status, prilagođavamo se društvenim normama i glumimo “dobre djevojčice”. No, u drugoj polovici života naša duša počinje tražiti nešto više – traži smisao, poeziju, dubinu, kulturu. Ako tada ne odradimo integraciju svojih potisnutih dijelova, javlja se Potos – neizdrživa čežnja. Ovdje na scenu stupa arhetip Tarot karte Snaga (Strength). Umjesto da nježno, sa sviješću i ljubavlju pripitomimo vlastitu unutarnju zvijer (našu strast, divljinu i autentičnost) kao žena na karti, mi je iz straha gurnemo pod tepih kako bismo sačuvale lažnu nevinost. Ta zvijer u kavezu onda počinje zavijati u obliku kronične “potologije”. Žena čeka da se nešto dogodi, skriva vlastitu glad za životom iza “jezika ljubavi”, nesposobna podnijeti vlastitu prazninu.
Faza 2: Uzdizanje demona i iluzija “života” Kada mrtvilo postane neizdrživo, ona ne traži zdravog partnera, već nekoga tko će razbiti taj dosadni, nametnuti kalup. Pojavljuje se muškarac koji miriše na opasnost, mrak i “seksualnu vitalnost”. Što radi naša lažna svetica? Skida mu ljudsku krunu i od njega radi božanstvo. Nju ne zanima njegova ljudskost, zanima je “životna sila” koju on predstavlja. Ona podsvjesno bira zlostavljača ili toksičnog manipulatora jer joj on služi kao detonator. Radije će birati patnju i kaos s njim, jer se u tom kaosu konačno osjeća “živom” u usporedbi s bezbolnim, ali beživotnim stanjem u kojem je dotad vegetirala.
Kada to mrtvilo postane neizdrživo, na scenu stupa ono što je naš poznati seksolog Marijan Košiček precizno nazvao “prikraćena, zakinuta žena”. Ta žena, godinama gušena u vlastitoj lažnoj nevinosti, više ne traži zdravog partnera. Ona očajnički želi osjetiti da je živa. Pojavljuje se muškarac koji miriše na opasnost i mrak. Ona shvaća da nije frigidna. Što radi naša prikraćena žena? Skida mu ljudsku krunu i od njega radi božanstvo tame. Nju ne zanima on kao ljudsko biće, zanima je “životna sila” i detonator koji on predstavlja. Ona podsvjesno bira toksičnost jer joj je dosta vegetiranja. Ako je cijena tog osjećaja “života” patnja, zlostavljanje i kaos – ona je tu cijenu svjesno i bez pogovora spremna platiti, samo da bi izašla iz vlastitog mrtvila. Košiček, za razliku od Moorea, govori o ženama koje su zatočene u raljama nedostaka prostora poput suživota s roditeljima i suprugom, osuđene na život kućanice ili malu plaću, ne vide izlaz jer što će okolina reći, ne usude se. I tada, iznenada jedna se “prikraćena ženica” na kraju usudi SVE.
Žena, koja se do jučer nije usudila ni disati kako treba.
Faza 3: Sudar s realnošću i Justine u svima nama Ono što je počelo kao uzbudljivo buđenje potisnute strasti, neminovno završava u hororu. Kao u Mooreovoj priči o Carrie, žena ignorira sve crvene zastavice. Pravda njegove ispade, brani ga pred drugima, zavarava se iluzijom da ga njezina ljubav može iscijeliti. No, ona zapravo ne brani njega – brani svoju odluku da se preko njega oslobodi vlastite naivnosti. Sudar s realnošću je brutalan (bolnica, ispražnjen račun, prevare), ali to je često jedini, najteži način da duša nauči lekciju o vlastitim mračnim potrebama. Napredak duše, kako smo vidjeli, iziskuje padove jednako koliko i uspone. Nije uvijek čist, ugodan i jednostavan.
Ponekad morate sići u samo podzemlje, licem u lice sa svojim demonima, da biste napokon prestale spašavati druge i počele spašavati
Moj izlazak iz tarot ormara
Nije to počelo jučer, niti je to bio nekakav usputni hobi. Vidovitost je nešto s čime sam rođena. Dok su druge djevojčice imale svoje uobičajene igre, ja sam “gledala u šalicu” mami, njezinim prijateljicama i cijeloj obitelji. Kako sam rasla ja, tako su se mijenjali i širili moji krugovi. Cijela škola, kasnije kolege na poslu… gledala sam doslovno svima, a talog kave s vremenom su zamijenile karte.
Svi su obožavali taj moj dar, ali pod jednim strogim, licemjernim uvjetom – da nitko za to ne zna. Htjeli su odgovore, htjeli su Hekatinu baklju u svom mraku, ali su me istovremeno držali u kavezu svog lažnog morala. Bila sam njihova tajna, prigodno skrivena u “tarot ormaru” iz kojeg bi me vadili samo kada bi njima to odgovaralo.
A onda se dogodio moj osobni pad u podzemlje. Došao je onaj teški, toksični trenutak u mom životu kada sam ja bila ta koja je očajnički trebala odgovore. Odlučila sam prestati skrivati svoju najveću strast i istinski je istražiti. I tada su maske pale. Ista ona obitelj i isto ono društvo koje se godinama hranilo mojim čitanjima, odjednom me se odreklo. Postala sam im neprihvatljiva.
Našla sam se pred zidom, licem u lice s odlukom koja mijenja sve. Morala sam izabrati: vraćam li se u onaj zagušljivi kavez kako bih ostala “dobra i prihvatljiva”, ili razbijam vrata tog ormara zauvijek?
Iz same srži, izabrala sam tarot. Izabrala sam svoje karte, kristale, svoju frekvenciju i svoju istinu. Odbacila sam potrebu da budem po mjeri onih koji su me voljeli samo u tajnosti. Platila sam cijenu, da – i to onu najvišu. Ali ta je cijena bila ulaznica za autentičnost, za slobodu i za sve ovo što danas gradim sa svakim novim otvaranjem. Moj izlazak iz tarot ormara bio je moj konačni pristanak na – život.
