Ako ste se u posljednje vrijeme uhvatili kako sjedite na kauču, skrolate po ekranu satima iako niste imali tu namjeru, i pitate se kamo vam je nestala energija, strast i volja za životom – niste sami. Još važnije: niste lijeni i nije vaša krivica.
To je glavna poruka iz izuzetnog razgovora koji je vodila Mel Robbins ugostivši profesora s NYU-a i vodećeg svjetskog istraživača mentalnog zdravlja i digitalne ovisnosti, Jonathana Haidta, autora zapažene knjige The Anxious Generation (Anksiozna generacija).
Ovaj intervju ogoljuje surovu istinu o tome kako su nam ekrani oteli pažnju, zašto nam se čini da se moderni svijet raspada i – što je najvažnije – kako u samo tjedan ili dva možete vratiti kontrolu nad vlastitim umom, da ne kažem mozgom.
1. Veliko premrežavanje djetinjstva i digitalni “slot-strojevi”
Između 2010. i 2015. godine dogodilo se tiho, ali razorno preoblikovanje ljudskog iskustva – ono što Haidt naziva velikim premrežavanjem djetinjstva. Pojavom pametnih telefona s prednjim kamerama, trgovina aplikacijama i gumba za dijeljenje, tehnološke kompanije prešle su na poslovni model temeljen na oglašavanju. Njihov jedini cilj postao je zadržati vas (i vašu djecu) na uređaju što je dulje moguće.
Kako to postižu? Kroz intermitentne nagrade (povremena potkrepljenja) – točno isti mehanizam koji pokreće klasične slot-strojeve u casinima.
-
Ponekad skrolate kroz dosadan sadržaj, a onda vam odjednom izleti smiješan meme ili video koji vam dade brzi dopamin.
-
Budući da nikad ne znate kada stiže sljedeća nagrada, mozak ostaje u stanju stalnog “pecanja”.
Rezultat? Prosječan tinejdžer danas provodi 5 sati dnevno na društvenim mrežama, i to uglavnom gledajući kratki video sadržaj. Tih 5 sati direktno krade vrijeme od sna, druženja u stvarnom svijetu, sunca, čitanja i stvarnog života.
Meni se osobno događa da provedem nedjeljnu kavu uz Pinterest, uz ugodno skrolanje sadržaja koji me zanima i inspirira. To potraje možda sat, sat i pol. Taman kada pomislim da sam sve vidjela, “otkrijem” deset novih profila i dvadeset boardova koji me doslovno izuju iz cipela i – naravno – pripremam drugu kavu, doručak, pomičem termin kuhanja ručka.
Slično se, opazila sam, događa i kod YouTube playlista. Algoritam itekako dobro zna kakvu glazbu volim, ali svako toliko iznova “upecam” nekog boljeg DJ-a od onog prijašnjeg, pa još boljeg, pa još jednog boljeg… i tako unedogled. Vjerujem da nisam jedina koja, nakon takvog “opuštanja”, može samoj sebi postaviti pitanje: jesam li ja upecala dobar sadržaj ili sam zapravo ja ta koja je upecana?
2. Različite štete: Djevojke na pozornici, dječaci u klopci dopamina
Haidt u svom istraživanju precizno razdvaja razorne učinke na dječake i djevojčice:
-
Za djevojčice (Stalna usporedba i hiper-seksualizacija): Djevojčice u pubertetu bačene su na globalnu “pozornicu” gdje im se neprestano važu izgled, odjeća, tijelo i prihvaćenost kroz lajkove. To dovodi do naglog skoka anksioznosti, depresije, poremećaja hranjenja i suicidalnih misli. Umjesto dubokih, intimnih razgovora licem u lice, dobivaju stotine površnih veza koje ih iscrpljuju.
-
Za dječake (Gubitak motivacije i izvršne funkcije): Kod dječaka priča nije toliko u društvenim mrežama, koliko u brzom dopaminu. U džepu danas imaju sve: videoigre, pornografiju na jedan klik i sportsko klađenje koje je legalizirano i dostupno maloljetnicima. Muški mozak, bombardiran stalnom stimulacijom, gubi izvršnu funkciju – sposobnost stvaranja dugoročnih planova i njihova ostvarivanja. Mnogi mladići gube radnu etiku, povlače se u podrume i gube se na tržištu rada i ljubavi, jer im je preteško natjecati se za dugoročne ciljeve kad im je brzi dopamin stalno dostupan.
Sjeća li se itko više odrastanja prije interneta i društvenih mreža? Sjećam se jednog prastarog intervjua s Elle Macpherson (ženom koju su doslovno zvali “The Body”) u kojem je rekla kako se u njezinoj kući za stolom nikad nije razgovaralo o tome tko je koliko lijep, već koliko je pristojan i pozdravlja li ljubazno.
Prije četrdesetak godina, ako si se rodio s velikim nosem ili klempavim ušima, umro si s velikim nosem ili klempavim ušima. Realno, zar je itko imao izbora? Rijetka i tanka kosa, male grudi, spljoštena stražnjica… što si doista mogao popraviti kod sebe i na sebi? Gotovo ništa. U pomoć su stizali jedino “moda” i “krojevi” koji su prikrivali nedostatke ili isticali atribute. To je bio naš jedini pravi “filter”.
Mene je, primjerice, nedostatak informacija o tome tko je doista koliko visok i kakve je zapravo građe potaknuo da silno poželim nositi traperice niskog struka. Morale su mi stajati točno onako kako su stajale glumicama iz legendarnih Prijatelja. Jer, da, ja potječem od one “gerijatrije” koja je Prijatelje čekala iz sezone u sezonu na javnoj televiziji, a ne bindžala na Netflixu.
Znate one moderne štednjake s pećnicom koja ima duplo staklo? To je morao izumiti neki muškarac koji potajno mrzi žene, jer je onu prljavštinu koja se zavuče između stakala nemoguće oprati bez da doslovno rastavite cijela vrata i usput izgubite razum. E pa, ista je stvar bila i s trapericama niskog struka. Zamišljene su kao vizualni ideal, a zapravo su bile alat za mučenje u koji se bilo nemoguće ugurati bez da se psihički ne “rastaviš” i ne pomisliš da s tvojim tijelom nešto duboko ne valja.
Istina, ranije nismo bile na ovolikoj globalnoj pozornici kao klinke danas, ali nije da nas MTV nije bombardirao visoko stiliziranim spotovima koji su diktirali kako bismo trebale izgledati. Kod mnogih od nas, MTV se neprekidno vrtio u pozadini kao mjera za ljepotu.
Kaže se da prvo moraš prohodati milju u nečijim cipelama da bi mogao suditi. Nažalost, nikad nisam hodala u cipelama svojih muških vršnjaka, ali realno, ni njima nije bilo lako. Gledali su glumce koji u serijama glume nesigurne tinejdžere, a zapravo su to bili tipovi u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima s definiranim torzom i savršenom kosom. Pornografije je bilo, naravno, ali ni blizu u ovolikoj, razornoj mjeri i na samo jedan klik.
I dalje mi je teško procijeniti jesu li današnje društvene mreže i digitalni standardi više upropastili psihu žena ili muškaraca. Ali, kad malo bolje pogledam, rekla bih da je Pinterest postao ultimativna utješna i “sigurna zona” za žene, dok su platforme poput OnlyFansa postale muška oaza. A to, samo po sebi, sasvim korektno i zastrašujuće precizno govori o tome u kojem točno smjeru idu naše najdublje rane.
3. Može li se život vratiti? (Dobre vijesti u tjedan dana!)
Iako zvuči zastrašujuće, vijesti zapravo donose olakšanje. Znanstvena istraživanja (uključujući i skrivene interne studije samog Meta/Facebooka pod nazivom Project Mercury) pokazuju da kada ljudi smanje ili potpuno maknu društvene mreže sa svojih telefona na svega tjedan ili dva, razina anksioznosti i depresije naglo pada.
Zašto? Zato što se dopaminski krugovi u mozgu oporavljaju čim se zaustavi prekomjerna stimulacija.
Mel Robbins i prof. Haidt donose nekoliko konkretnih, radikalnih pravila koja možete uvesti odmah u svom kućanstvu:
-
Nema ekrana u spavaćoj sobi nakon 21:30 / 22:00 sati: Svi uređaji idu izvan sobe preko noći. Time se spašava san i zaustavlja noćno skrolanje ili upadanje u mračne digitalne navike.
-
Ukinite obavijesti (Notifikacije): Vaša pažnja je sveta. Isključite apsolutno sve obavijesti osim onih najnužnijih (poput taksija ili hitnih poziva). Novosti, sportski rezultati i portali ne trebaju vas prekidati svakih pet minuta.
-
Maknite aplikacije s telefona: Ako već morate koristiti društvene mreže, koristite ih isključivo s računala. Maknete li aplikacije s telefona, automatski ćete prepoloviti vrijeme provedeno u besciljnom skrolanju.
-
Nema mobitela za stolom: Obrok je sveto vrijeme za prisutnost i razgovor, a ne za dualne ekrane.
Moja digitalna katarza: Kako mi je micanje aplikacija promijenilo život (i dovela me do tri neočekivana susreta)
Kao prvo, dolazim u miru i namjera ovog teksta nije osuđivanje onih koji vrijeme provode na raznim aplikacijama. Svakako ne želim da mi sad iduća rečenica započne s “Ali…”, stoga ću se jednostavno osvrnuti na vlastito iskustvo.
Tko nikad nije gubio sate i dane na Facebooku neka prvi baci kamen, a sa stalkanjem se neću niti našaliti. Jer uopće nije smiješno koliko sam vremena provela stalkajući, da ne kažem – izgubila.
U jednom trenutku imala sam Facebook, Instagram i Pinterest. Naravno da je najviše zabave i događanja bilo na prve dvije aplikacije, ali tek sam tijekom covida shvatila da vlastiti život treba izgraditi, a ne trošiti ga promatrajući tuđe. Kako je Facebook bio povezan s Messengerom, jednostavno sam izbrisala obje aplikacije. Ostala sam povezana s laptopom, ali jednostavno: daleko od očiju, daleko od srca. Ili još bolje rečeno – daleko od ovisnosti.
U tom sam periodu pokrenula YouTube kanal Marija između tarota i života koji je kasnije stasao u Ružičaste blizance. Nikad se više nisam “vratila” na Facebook i nemam pojma što se ondje uopće događa.
Instagrama se bilo malo teže riješiti. Ondje sam provela prilično mnogo vremena dok nisam shvatila da zaista manifestiramo ono što promatramo, pa čak i ako to ne želimo doživjeti. Sjetila sam se prastarog elementarnog pravila: “Svemir ne zna oponašaš li ili glumiš, je li osjećaj smješten u sadašnjost, prošlost ili budućnost, ali isporučit će ti ono kako se trenutno osjećaš.”
Tada sam već bila u vezi sa svojom Djevicom i, kako to obično bude, iz vedra neba “iskočila” mi je žena s hordom pratitelja čiji je content bio njezino iskustvo nevjere. Objašnjeno u detalje, onako specifično kako Svemir voli da mu se pojasni što točno želiš. Suprug je bio milijunaš, ona žena, majka, kraljica – sve dok se nije pojavila slavenska dadilja. Kako je gospođa sve oduvijek snimala, bilo je tu i rođendana, ljetovanja, zimovanja, tuluma… I da, iskre su frcale, a kamere su bilježile. Angažman u vidu komentara ispod svakog klipa bio je impresivan. Ne znam mogu li riječima objasniti koliko me tema nepoznate prevarene razvedene gospođe s interneta zainteresirala jer je bilo zaista kvalitetno zabilježeno. Kao da smo svi unaprijed mogli, još prije pet godina, predvidjeti kako će završiti, ali trebao nam je Instagram da se osjetimo pozvani i uključeni. Da donesemo sud.
Kroz dan ili dva, algoritam je počeo izbacivati još sadržaja u kojem sudar supruge, dadilje i muškarca (koji očito nije najtrezvenije shvatio ulogu supruga) nije najbolje završio. Barem ne za dijete upleteno u taj začarani krug požude i izdaje.
Zapitala sam se: koliko doista na mene može utjecati nešto što “samo gledam”? Ali i dalje gledam, i htjela-ne htjela ipak energetski sudjelujem, a zapravo me se i ne tiče jer to nije realnost kojoj težim. U tom trenutku, sadržaj se nudio viralno, ali što ako taj virus zarazi i moj realan život? Nisam li na Pinterestu stalno gledala Hunter čizme pa sam na kraju nabavila Hunter čizme? Nisam li par puta pinala selidbu neke djevojke jer je djelovala romantizirano, pa sam se na kraju i sama preselila te se spetljala s poznanikom koji mi je pomogao oko selidbe?
Negdje u toj fazi prosvjetljenja, dogodio se incident u kojem je vlasnik maltretirao svog psa na ulici negdje u Zagrebu. Naravno, uvijek imamo tog jednog kamermana u realnom scenariju prije nego prizor postane viralan, koji je možda i mogao biti junak priče, ali je odlučio ostati snimatelj u svojoj zoni komfora. Muškarac koji je maltretirao psa, a naziva se vlasnikom, nosio je duks i nije možda baš najbolje snimljen, ali zasigurno ga je netko u tom zagrebačkom kvartu mogao prepoznati. I čovjeka, i psa.
Instagram je gorio. Portal koji je objavio snimku svako toliko je bacao udicu u vidu novog videa i naravno, nakačila sam se. Ja, koja inače stvarno slabo komentiram, jer kada bih imala vremena za komentiranje, prvo bih se posvetila vlastitom YouTube kanalu i tisućama srca na koje nisam uzvratila srcem ili palcem gore. Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim kako taj portal i njihova Instagram stranica nisu ponudili apsolutno nikakvo rješenje ili ishod situacije. Najjednostavnije promatrano: čovjek je maltretirao psa na javnoj površini, nitko nije pomogao, netko je snimio, portal je (a kasnije i svi ostali portali) objavio vijest, pobrao lajkove i natukao preglede… A jadan pas? Je li važan pas? Je li važna javnost koju se upetljalo u scenarij? Imamo li uopće pravo saznati kako je na kraju završilo, ili smo postali botovi, a da to ni ne znamo?
Iako sam dugo vremena najavljivala brisanje Instagrama, izbrisala sam ga baš tog dana usred tog vrtloga misli. Ja, očito, ne trebam biti ondje. Ja, očito, ondje nisam bitna. I taj je siroti pas očito posve nebitan, a samo ja i dalje razmišljam o njemu i kako li je siroče prošlo. Maltretira li ga vlasnik i dalje? Je li nekad neka žena uzela kod mene privatno čitanje s gorućim pitanjem – Hoće li se javiti? – a radi se o točno takvom kretenu? Previše pitanja, premalo odgovora.
Nakon što sam izbrisala Facebook, otvorila sam YouTube kanal. A nakon što sam izbrisala Instagram, nekako me u bespućima interneta dograbila ponuda za Gemini. Gdje točno? Mislim na Google feedu, ali ne bih isključila niti da se radilo o Pinterestu. Tako sam upoznala sugovornicu koja zna sve što je pitam, još me i ispravi ako u nečemu griješim ili mi pak objasni ako nemam pojma o nekoj temi, a želim znati više. Pomaže mi oko simbola, tema, otvaranja. Obje jednako paničarimo oko kršenja autorskih prava i već sam joj rekla da, ako nas umjetna inteligencija bude realno uništila kao u nekom SF filmu, neka ne zaboravi prije ostalih doći do mene da barem još malo trkeljamo o tome što znači sova, a što luster u Ciro Marchetti Tarotu.
Prije brisanja Instagrama, dogodilo se i brisanje hrvatskih chatova. Ako nikad niste bili ondje, nemojte ni provjeravati o čemu se radi. Lijepa naša ima nekoliko chatova, “moj” ne želim niti spominjati, ali malo je reći da sam ondje on/off odlazila desetak godina. Kroz privatna čitanja shvatila sam koliko sam nevolja u životu izbjegla samo zato što nisam bila ondje i nisam progutala ljubavnu udicu nekog catfishera. Odgledala sam i Tinder Swindler nakon jednog osobnog iskustva te donijela odluku da smo chat i ja zauvijek raskrstili. Negdje idućeg jutra iskočio je oglas s Njuškala o “Trošapoj Tessi koja traži svoj zauvijek dom” s nekoliko fotografija trošape kraljice, ikone i inspiracije. Iste sekunde odlučila sam udomiti tog psa. Jesam li bila na Njuškalu tih dana? Nisam. Imam li profil na Njuškalu? Ne više. Kako me taj oglas uopće pronašao? Zar je bitno…
Negdje u tom periodu ostao mi je jedino TikTok. Moram iskreno priznati da me zanimala TikTok karijera i monetizacija, ali nakon nekoliko sati ondje shvatila sam da moji klijenti jednostavno – nisu tamo. Istina, TikTok može meni pomoći oko pregleda, ali moja misija nije imati što više pregleda i pretplatnika, nego da žena, prosto kao pasulj, nađe dečka ili muža, skrasi se i bude sretna. A toga baš i nema ondje, barem ne u onoj mjeri koju sam ja vidjela.
Ipak, TikTok mi se najviše zamjerio kroz vlastitu politiku. Već se i ranije događalo da, kada mi netko pošalje link, kliknem na njega, a otvori se apsolutno svašta, samo ne na prvu poslani link. TikTok me jednostavno usmjeravao na neke druge klipove, klipove prijatelja, i doslovno sam morala iznova odlaziti na svoj profil da bih opet kliknula na poslani link i pogledala ga (nakon što bih iziritirano itekako izgubila interes).
Na najgori mogući dan u mom životu, pola sata prije nego što je veterinar trebao doći usmrtiti mojeg osamnaestogodišnjeg psa Boricu kod mene na kauču, susjeda mi je poslala TikTok klip Davida Ghiyama na temu što smrt kućnog ljubimca znači za nas. Dan je sam po sebi bio užasan, ali naravno da ću rado pogledati klip koji će me utješiti. Pogađate, kliknula sam na link koji sam dobila preko WhatsAppa i ugledala samo buku, pjevanje, vrištanje, smijeh… Sve ono do čega mi tog trenutka apsolutno nije bilo. Meni se tog dana samo plakalo.
Kako sam ipak htjela vidjeti o čemu je riječ u tom klipu (jer znam da mi osoba koja šalje link ne bi poslala nekakvu bedastoću), dala sam nekoliko šansi TikToku, ali on me uporno usmjeravao na sve što sam propustila, na to što moji prijatelji rade i slično. U tom trenutku, izbrisala sam TikTok s ogromnim gađenjem. Definitivno ne trebam biti ondje.
Kroz nekoliko dana, bila sam usred selidbe. Djevicu nije “isporučila” nikakva aplikacija u bespuću interneta, nego stvarni, realan život. Jer, što je drugo životu preostalo kada sam odgurnula od sebe viralnu stvarnost?
Zaključak: Vaša pažnja je vaš najveći kapital
Profesor Haidt na kraju daje rečenicu koju vrijedi isklesati na zidu svake redakcije i svakog doma: „Bez obzira na to koliko novca imate, ne možete kupiti više pažnje. A većina nas je poklanja besplatno.“
Ako se osjećate iscrpljeno, bez motivacije i s osjećajem da vam život klizi kroz prste, sjetite se – to niste vi, to je dizajn aplikacija koje su vas pojele. Uzmite svoj život natrag, isključite buku, zaštitite svoj fokus i vratite se u stvarni svijet. Tamo vas čeka pravi život.
Pripremila i napisala: Marija Franolić
Želite otići korak dalje? Pridružite se Čarobnjacima – https://youtu.be/RR5xNPoJ83s?si=Qw0vjPIs3jH-bPnu
