Postoji jedan čudan dio života kad nitko ne bi želio biti na vašem mjestu. Kako izgleda prijeći granicu za koju nikad nisi mislio da ćeš je probiti, naročito nemoći, a ondje nema nikog tko može pojmiti koliko ti je zapravo loše?
“U današnjem svijetu najteža stvar kad si žena jest – društvo očekuje da odgajaš i podižeš djecu kao da ne radiš, a radiš kao da nemaš djecu” rekla je Teal Swan i ovo je poanta koju bih preslikala u slučaju bilo kakve dijagnoze. Društvo će očekivati da funkcionirate sabrano i staloženo jer nitko ne želi svjedočiti kako se raspadate komadić po komadić, na poslu će očekivati da sve stižete i postižete kao da niste bolesni, a zdravstvo će od vas očekivati da se posvetite sebi i svojem zdravlju i sebe stavite na prvo mjesto.
Posao, planovi, projekti, računi… žele da se ponašate kao da uopće niste bolesni. Liječenje i odmor su duo koji zaboravlja kako postoje obaveze iako ste u konačnici obavezni biti zdravi. Kako ćete inače služiti i biti radno sposobni?
Uostalom, nije li tako kad prolazimo bilo kakvu krizu, bilo da se radi o slomljenom srcu ili gubitku voljene osobe? Jeste li se upitali zašto se bolesni u nekom trenutku jednostavno izoliraju od čopora, zašto im je toliko teško podnijeti druge?
Moramo se upitati: Kako ne izgubiti zdrav razum kad posao očekuje da se bavite poslom, a zdravlje očekuje da se bavite zdravljem?
Iz moje perspektive suočavanja s dijagnozom, često sam se znala upitati – Zašto sam uopće ovdje i zašto ovo ne mogu kontrolirati? Poput ruskog pjesnika usred ljubavne groznice, nakon svih nada i želja morate prihvatiti kako vas je vaše voljeno zdravlje poput odbjegle grofice ipak napustilo ili barem – napušta. Možda od vašeg ozdravljenja, u konačnici, neće biti ništa. Nerijetko, odlazi i voljena osoba ili barem lica koja ste naviknuli zvati prijateljima. Ljudi će jednostavno otpadati. Zašto nas ljudi napuštaju kad saznaju da smo bolesni? Zašto propadaju prijateljstva? Jedan od mogućih odgovora je kako vaša bol nije vaš ukras i ljudi se nekad ne znaju nositi s onim što im se ne sviđa gledati ili osjećati. Postoji taj neki čudan dio života kad nitko ne želi biti na vašem mjestu.
Crne misli su sastavni dio oporavka ili prihvaćanja scenarija u kojem ste se zatekli. Naročito ako se osjećate pomalo napušteno i osamljeno. Često nas svijet usmjerava da ne prihvaćamo crne misli ako želimo biti zdravi. Zar društvo od mene očekuje da budem oduševljena? Oh ne, društvo od mene “samo očekuje” da budem pozitivna.
Često sam se znam prisjetiti grafita: Najbolje da kažete što od mene očekujete pa da to očekujemo zajedno.
Ipak, krenimo nekim redom. Koja su pravila kad se suočavate s dijagnozom? Prvo pravilo bilo bi da ništa i nikog ne shvaćate osobno. Ljudi, nažalost, uopće ne misle. Istina, naići ćete na empatiju, podršku, pomoć iz pomalo neočekivanih izvora, ali bilo bi poželjno da prihvatite ono što je rečeno na početku: od vas će se očekivati da funkcionirate kao da niste bolesni. Nitko vas neće poštediti i to će vjerojatno ostaviti gorak okus u ustima. Ali kako je sve u životu ravnoteža, naići ćete na brojne kokreatore i pomoć će jednostavno sustići vaše potrebe.
Kako ne shvatiti nešto osobno ako se tiče mene osobno? Važno je prisjetiti se kako smo okruženi ljudima koji imaju svoju perspektivu i ona se neće uvijek podudarati s vašom. Drugi nisu u vašoj koži i ne mogu pojmiti što prolazite jer da prolaze to što vi prolazite ne biste morali gubiti vrijeme i objašnjavati vlastiti stav i poziciju. Stoga… čim opazite kako gubite živce i zdrav razum, nježno se prisjetite kako je sve stvar perspektive i vaše se pozicije trenutno ne podudaraju.
Drugo pravilo oslanja se na uvod koji je tehnički baza ovih razbacanih misli, ali se odnosi i na teoriju kako ljudi jednostavno ne misle. Barem ne razmišljaju toliko o vama koliko ste ranije vjerovali da razmišljaju o vama. Što to znači? To znači da vas mnogo ljudi uopće neće pitati kako ste ili jeste li dobro. To može biti niz onih koje ste zadužili, napravili im razne usluge ili bili im od pomoći kad je njima trebalo i naravno na posve čudan način ćete osvijestiti kako je “družba družba, a služba služba”. Zašto nas ljudi napuštaju kad saznaju da smo bolesni? Zašto propadaju prijateljstva? Zato jer biti bolestan nije ništa glamurozno, dapače odurno je i bespomoćno. Težak je to savez, garantirati nekome naklonost u nimalo glamuroznim uvjetima. Mislim, tko voli bolnice? Tko voli bolest? Zašto nas naši najbliži ne posjete tijekom boravka u bolnici? S druge strane, metafizički gledano, postoji razlika između pogreške bez želje da se nekom naudi i namjernog zla. Pažljivo se procjenjuju stupnjevi štete nanesene drugima, bilo zbog nestašluka, bilo zbog zle namjere.
Stoga bi bilo lijepo da se prestanete nadati boljoj prošlosti. Nitko ništa loše nije mislio zato jer nitko nije ama baš ništa mislio.
Ako se tek suočavate s dijagnozom, možda vas nitko ne obiđe i svi se razbježe, čisto da se ne iznenadite.
Dijagnoza će testirati i vaše prijatelje, ne samo vas. Kako izgleda prijeći granicu, naročito nemoći, za koju nikad nisi mislio da ćeš je prijeći? A ondje nema nikog tko ti je blizak, a da se upravo tada nalazi u istoj toj, tvojoj situaciji. Treće pravilo, dijagnoza vam neće uništiti život. Ali vam može dati priliku da uništite svoj život. Stoga ćete biti pozvani razmotriti svoju perspektivu. Jednostavno, kao da iznenada imate dva života no samo jedan ima budućnost, u drugom ste možda doslovno sahranjeni.
Na jedan posve bizaran način, dešava se gubitak identiteta. Više niste osoba od ranije. Možda čak i ne možete uživati u aktivnostima od ranije. Kako uopće biti opušten, ležeran i casual dok se vaš svijet ruši? Neke su stvari koje ste uzimali zdravo za gotovo odsad pa nadalje za vas zabranjene. Kako prihvatiti razbijeno i da će ostati zauvijek razbijeno? Neće se vratiti na staro, naročito ako ste ostali bez nekog organa ili su vas skratili, izrezali, osakatili kako biste uopće ostali živi?
Meni je pomoglo uvjerenje kako ništa nije zaista nestalo i ništa nije stvarno izgubljeno. Sve je to samo iluzija. Dio moje energije i dalje je dio duhovnog svijeta, a to je najvažnije. Nikad se i nisam rastala s tim dijelom sebe jer moje je tijelo tek domaćin moje duše i ekspanzije. To što je neki moj dio tijela otpao putem nema nikakve veze s mojim inteligentnim svjetlom i beskrajnom inteligencijom koja me vodi kroz život. Taj komad koji sad nedostaje neće biti nikakva rupa u mojoj priči. Taj komad mene koji sad nedostaje i što mi od tijela rade kupus nema veze s energijom koja ostaje u meni jer ja tako želim, jer sam ja tako osvijestila sebe da osvijestim “to”. Moja se priča nastavlja jer ako sam se rastala s nekim dijelom svojeg tijela, moja je duša cijelo vrijeme kući. Nisam nigdje otišla.
Važno je da prepoznate potencijal nove situacije. To nažalost možete samo vi, iz pozicije vaše perspektive.
Četvrto pravilo bio bi balans između razumijevanja i ljutnje. Kako sam u nekom trenutku potražila pomoć psihologa, spoznala sam da razumijevanje može postati toksično jer mi ne pruža mogućnost da budem ljuta, a to pak dovodi do potiskivanja.
Ranije sam spomenula “crne misli”, ali ovo je jedan sasvim drugi kontekst. Naravno da će vas s vremena na vrijeme preplaviti najgori mogući scenarij i to je posve u redu. U redu je osjećati se loše dio dana ili pak dva dana i držim kako bismo trebali normalizirati scenarij u kojem su nam sve lađe potonule. Dešava se i to. Ipak, svatko od nas ipak je donekle normalan i donekle pozitivan, stoga nakon autentičnog jada, moći ćete biti opet autetntično prepuni entuzijazma. Ja i dan danas dok živim svoju dijagnozu malo biram plejlistu za vlastiti sprovod, ali sve više i više sam ekstatično sretna.
Biti ljut je sasvim u redu. Kad trebate pomoć sustava ili drugih ljudi to može dovesti do osjećaja gubitka kontrole. Možda posegnete za psihologom što će također neke ljude udaljiti od vas. Svima je uvijek nekako lakše kad su vaša dešavanja prpošna i glamurozna.
Bitno je osvijestiti kako je ljutnja na neki način nužna, ali u redu je osloniti se s vremena na vrijeme i na razumijevanje. Međutim, vaša dijagnoza ne može biti glavni krivac za sve. Ljudi bez snova i plana uvijek traže krivca ili izgovore. Istina, peto pravilo dijagnoze je zastoj. Moja je dijagnoza osvanula u najgorem mogućem trenutku i ako mi nešto nekad nije trebalo u životu, onda je to bolest. Imala sam planove, rokove i ciljeve, no sve se urušilo. Naučila sam da moram vjerovati novom procesu. Nije važno kako nešto izgleda, nego što ja na dugi rok vidim.
Namjera je nešto poput zakona. Ako ste oduvijek bili posvađani s namjerom i mnogo toga ste htjeli, planirali, željeli, htjeli ali eto uvijek je bila “neka viša sila” ili “nije bio trenutak” vaš bi život mogao postati kompliciran. Ako se u zdravim okolnostima niste najbolje snašli, ovo bi mogao biti novi level suočavanja s izazovima i nepremostivim preprekama.
Sad se možemo upitati: koja je razlika između kontrasta i dijagnoze?
Ako razumijete kako bez kontrasta nema ekspanzije i da što je veći kontrast ujedno je veća ekspanzija, tada za vas “nema zime”. Čak i ono neželjeno radi za nas. Ipak, kontrast je faza dok je dijagnoza nov način života. Doživotnu terapiju ili preglede prihvaćam poput čupanja obrva ili popravak zubi – naprosto postoji još jedna stavka oko koje ima posla i nažalost nikad neću biti ZAUVIJEK GOTOVA. Nokti rastu, pete postaju grublje, dlake u nosu rastu, iznova ću se unakaziti šiškama.
Danas mnogi romantiziraju dijagnozu i falsificiraju koncept oporavka. Nerijetko, kontrasti dolaze i odlaze, ali dijagnoza je nešto što trebamo integrirati u svoju rutinu. Osobno nakon cijelog scenarija počela sam više spavati. Jednostavno, više spavam. Mogu slobodno zaključiti kad negdje ugledam “spavaj brže” ili “ustani u 4 ujutro” da se radi o kaznenom djelu. Peto pravilo stoga bi glasilo da se prestanete petljati u to kako bi osobe koje su nešto preboljele trebale živjeti. Ili, još važnije, kako bi zdravi ljudi trebali živjeti i ponašati se – slobodno iznova pročitajte odlomak vezano za perspektivu.
Šesto pravilo ujedno predstavlja i najveći gubitak vremena, a glasi – zašto baš meni? Apsurdno je tražiti krivca. Iako, na mahove ćete biti okruženi ljudima koji će znati zašto vas je zadesilo upravo ono što vas je zadesilo. Meni su mnogi rekli kako sam dobila zloćudni tumor desne ruke i ramena jer se bavim tarotom. Ne znam, na odjelu nas je bilo na stotine, a samo se ja bavim tarotom. Možda se i oni potajice bave ezoterijom, samo su vodili računa da ih ništa ne oda.
Dakle, kako popraviti ono što je razbijeno, a razbijeno ste vi? Na kraju, možemo zaključiti kako razbijeno treba prihvatiti, iako prije ili kasnije shvatit ćete kako je sve savršeno upravo onakvo kakvo jest.
Kako prihvatiti ono što je razbijeno? Oslonila bih se na “Jabučni ocat” kojeg možete pogledati na Netflixu. Ondje pratimo timeline suparnica; jedne stvarno bolesne (sarkom) i druge koja je posve zdrava obmanula australsku javnost. Povremeno imamo uvid u dešavanja treće žene koja se oslonila na tradicionalnu medicinu.
“Dobra djevojka. Hrabra je i ljubazna.
Nikad utučena, nikad ljuta.
Dobra djevojka. To nam utuve odgojem. Nisam znala riječi kojima bih opisala svoj gnjev kad su liječnici u mom tijelu vidjeli samo bolest. Ali tad mi je taj divni muškarac, koji još nije bio moj, dao kamen i podsjetio me da je svijet čarobniji nego što mislimo.
I zato nema više laganja, glume i truda da svakom udovoljim.
Odsad prestajem misliti glavom i počinjem osjećati tijelom.
Kad su mi dijagnosticirali rak, mislila sam da sam ja za to kriva ja.
Nisam bila.
Mislila sam da se sama trebam izliječiti.
Nisam trebala.
Mislila sam da se mogu izliječiti prehranom, slušajući svoje instinkte.
Nisam imala pravo.”
“Kakvu nadu daje jabučni ocat… Popiješ malo i opet si neokaljan! Platiti koliko god treba da bi bili samo malo bolje! Melem koji će ublažiti bol.
Da to postoji, svi bismo trebali kupiti jabučni ocat i živjeti život bez ikakve boli…”
Dijagnoza je poziv da budete u središtu našeg života. Da otkrijete svoju pravu svrhu i odmotate svoje namjere. Jedni će otići, drugi doći. Vaši vas izazovi mogu voditi naprijed. Došli smo vidjeti svjetlo i tamu, lijepo i ružno. I to je to!
napisala i uredila: Marija Franolić
foto: StockCake, Teal Swan official
