Najsočniji, najbizarniji, doslovno cringe detalji jednog od najboljih filozofa
Rođen je u Sinopi (današnjem Sinopu u Turskoj) oko 412. prije Krista, a umro je u Korintu 323. prije Krista. Prema sačuvanoj anegdoti, Aleksandar Veliki došao je do Diogena kako bi ga upoznao. Našao ga je kako se sunča pod vedrim nebom. Prijateljski ga pozdravi i reče mu da može od njega tražiti što god mu treba, a Diogen mu odgovori: “Treba mi samo to da mi se malo pomakneš sa sunca.”
Engleski Stand a little less between me and the sun na talijanskom zvuči Stai un po’ fouri dal mio sole što bi u slobodnijem prijevodu značilo izađi iz mog sunca, a to bi bila preteča današnjoj Izađi mi iz aure.
Aleksandar Veliki želio je njegov savjet kako da osvoji cijeli svijet, na što mu je Diogen odvratio kako će zasigurno umrijeti onog dana kada shvati da je život kratak, a svijet velik. Aleksandar Veliki objasnio je kako će se opustiti tek kad cijeli svijet bude njegov, na što je Diogen ležerno pokazao na svojeg psa.
“Vidi kako je opušten! Ako se želiš tek jednog dana opustiti, možda bi trebao krenuti već sada…”
Prema jednoj od sačuvanih anegdota, Diogenov je otac imao mjenjačnicu novca i bio je uhvaćen u kovanju lažnog novca, u čemu mu je pomagao i Diogen. Moguće kako mu je otac bio zapravo ondašnji bankar. Neki pak izvori kažu da je bio kamatar. Pošto je zbog kovanja lažnog novca morao pobjeći iz Sinope, stigao je u Atenu. Prema legendi živio je na ulici u jednoj bačvi i svoje je siromaštvo smatrao najvećom vrlinom kojoj čovjek mora težiti. Zalagao se za zajednicu žena i djece i slobodnu ljubav, te je bio prvi koji je izjavio: “Ja sam građanin svijeta.”
Kad je shvatio da može piti iz ruke odbacio je drvenu čašu riječima: “Kako sam bio rasipan!”
Smatra se minimalistom te je zastupao asketizam. Naravno da je bio i vegetarijanac te je najčešće jeo leću i kruh.
Jednog je dana Diogen jeo tanjur leće sjedeći na pragu neke kuće. U čitavoj Ateni nije bilo jeftinije hrane od variva od leće. Drugim riječima, jesti varivo od leće značilo je da se nalaziš u najvećoj mogućoj oskudici.
Prolazio je jedan dan vladarev ministar i rekao mu: “Diogene! Da naučiš biti malo pokorniji i malo više laskati vladaru, ne bi morao toliko jesti leću.”
Diogen je prestao jesti, podigao pogled i gledajući netremice imućna sugovornika, odgovorio: “Jadan ti, brate. Da naučiš jesti malo leće, ne bi morao biti tako pokoran i toliko laskati vladaru.”
Prezirao je civilizacijski napredak i zagovarao je neku vrstu “povratka na animalizam” odnosno život u skladu sa životom kojeg žive životinje te je i samog sebe nazivao psom. Diogen je, između ostalog, bio i team dogs, a ne cats. Nije se sramio svoje prošlosti te je nastojao “ponovo iskovati vrijednosti” aludirajući na mladenački grijeh kovanja lažnog novca. Povezano s izostankom srama povezanog s prošlošću, namjerno se izrugivao društvenim konvencijama te je javno činio ono što je većina smatrala da treba činiti van očiju drugih. Otišao je toliko daleko da je javno radio ono što, prema općem shvaćanju, nije trebalo činiti čak niti potajice. Diogen se mogao baviti masturbacijom na javnom mjestu, stajati gol pod tušem i počiniti mnoga druga neprikladna djela.
“Bojiš li me se?”, upita ga jednom prilikom Aleksandar Veliki.
“Ti si dobar ili zao? ”
“Dobar”, odvrati vladar.
“A tko se boji dobra?” – zaključio je Diogen.
Zapanjen takvim odgovorima, veliki zapovjednik je kasnije navodno rekao sljedeće: “Da nisam Aleksandar, volio bih postati Diogen.”
Diogenov put je put samopoštovanja, put obrane našega dostojanstva ispred naših potreba za priznanjem.
Možda svi trebamo u nekom dijelu života tuđu potvrdu. Ali ako je cijena ta da prestanemo biti ono što jesmo, ne samo da je previsoka nego se pretvara iu nesuvislu potragu: počinjemo sličiti onom čovjeku koji je tražio svoju mulu po čitavom selu dok je jahao… na svojoj muli.
Poput pravog pustinjaka i “The Hermit”-a usred podneva znao je hodati trgom noseći upaljeni fenjer. Kad su ga upitali zašto to čini, odgovorio je da traži čovjeka. Kasnije je zaključio kako nije pronašao “autentičnog čovjeka”, ali mu barem tog dana nitko nije ukrao lampu.
Mrzio je korupciju i zavjere u svome društvu smatrajući da u stanju u kojem je društvo tada bilo, nije bilo onog pravog čovjeka, već su svi bili podređeni trenutnom stanju.
Imao je i smisla za sarkazam, te je Diogen nekog učenog čovjeka, koji je naširoko raspravljao o nebeskim stvarima, upitao: “A kada si ti sišao s neba?”
Iako je Diogen bio fizički vrlo lijep u mladosti da mu je čak i Aleksandar Veliki zavidio na fizičkom izgledu i formi, od 1966. znamo da postoji Diogenov sindrom. Osobe uglavnom pokazuju znakove ozbiljnog samozanemarivanja, društvene izolacije i skloni su gomilanju stvari. Drugi nazivi za Diogenov sindrom su sindrom senilnog ili teškog socijalnog sloma, sindrom senilnog siromaštva i sindrom neuredne kuće. Znanstvenici opisuju Diogenov sindrom kao posebnu manifestaciju poremećaja gomilanja. Imaju problem odvajanja od stvari bez obzira na njihovu vrijednost. Dom osobe može postati nevjerojatno prljav i zatrpan otpadom.
Diogen je bio nimalo druželjubiv, posve operiran od očekivanja tadašnjeg društva te se danas smatra urbanim pustinjakom.
Smatrao je kako imamo dva uha i jedna usta kako bismo više slušali, a manje pričali. Bio je zagovornik opažanja.
Premda Osho nije bio minimalist sa svojih stotinu automobila i bezbroj satova, nego prije vrana koja je reagirala na svaku šljokicu, ipak se prilično oslanjao na neka Diogenova učenja. Posvetio mu je prilično prostora u mnogim svojim pričama i knjigama. Samo ogrnut plahtom, neko je vrijeme podsjećao na Diogena.
Diogen bi vjerojatno poludio kada bi znao kako danas, mi robovi konzumerizma, online naručujemo majice, veste i cekere s njegovim likom i popratnim anegdotama. I, vjerojatno ne bi shvatio današnje aplikacije za upoznavanje jer – zar ne bi bilo ljepše vani, na suncu, po mogućnosti uz psa?
Diogen je bio obziran predavač. Nije samo podijelio svoje znanje s djecom, već ih je naučio i jahati i bacati pikado. Uz to, usadio im je ljubav prema fizičkom treningu. Predavao je djeci koja nisu imala pravo na školovanje. Usprkos svim okolnostima, smatrao se “gospodarom svojeg gospodara”. Čovjek se nekad može slobodno zapitati zašto mu je Aleksandar Veliki uopće prilazio? Naime, Diogen je volio sakupljati razne kosti i ostatke, a kako je živio u bačvi, iste je čuvao pobacane na hrpi okolo svojeg skromnog doma. Postoji legenda koja govori da ga je Aleksandar upitao šta radi sa tolikim kostima, a ovaj je odgovorio kako traži kosti njegovog oca, ali ih ne može razlikovati od kostiju robova – što je imalo svoju filozofsku poruku, naravno…
Na samom kraju, ovo je motivacija da budete neustrašivi, imate jezičinu i budete svoji.
Slobodno istražujte Diogena i sami jer negdje piše jedno (primjerice, bio je oženjen te su oboje živjeli poput skitnica) drugdje nešto posve drugo (mrzio je brak). Nikako se nije podudaralo čime se točno njegov otac bavio (primjerice, Hitlerov otac prema svim je izvorima i zapisima bio zaljubljen u pčelarstvo) kao i da li je čitavo vrijeme bio slobodan čovjek ili je pak bio zatočen. Nejasno je i kako je završila priča s bačvom u kojoj je živio.
Znači, budite neustrašivi, imajte jezičinu, budite svoji i istražujte Diogenov put…
Photo: StockCake, Pinterest, Amazon.com, Etsy.com
