Demon krive slike
Jeste li se ikad zapitali kako odnosi najsigurnije propadaju? Zašto, ako se obje strane pronađu na pola puta i žele zapravo isto, priča završi iz vedra neba, a nikome na samom kraju balade, ne ostane ama baš ništa?
Meni je uvijek nekako lakše fokusirati se muško – ženske odnose, ali odnos slika – riječi vrijedi za bilo koji odnos s kojim ste se ikad susreli, a da se naprosto urušio.
Stvaramo sliku koja ne postoji u realnosti. Pričamo riječima, ali shvaćamo slikama. Kad nas ljudi razočaraju (što čak ne mora biti situacija nerealnih očekivanja) ljuti smo jer smo mislili da su prošli audiciju i shvatili ulogu, ali ispada da oni imaju neki svoj film.
Dok pričamo, najveća zabuna nastaje što dok govorim, ja vidim jedno ti drugo. I to nije problem samo po sebi, sve dok su nam slike barem donekle slične, ali povremeno bi bilo fer opisati što vidimo dok pričamo. Jer slike mogu biti fatalno različite. I taj demon krive slike je nešto sa čime se svi borimo. Iako možda to nismo nikad osvijestili.
Trebamo li razjasniti što vidim ja, a što – ti?
Definitivno bi trebalo normalizirati prikupljanje informacija. Podrazumijevanje je jednako nerazumijevanje, kaže moja psihologica. A to nas pak uvodi u tzv. skok u zaključak.
Skok u zaključak je kognitivna pristranost koja nastaje uslijed donošenja suda ili odluke bez dovoljno prikupljenih informacija ili u najmanju ruku, relevantnih dokaza. To je odlična podloga za razvijanje posve pogrešnog mišljenja, koje nam naravno odgovara i posve služi u aktualnom trenutku. Naša percepcija postaje posve iskrivljena i uglavnom uzrokuje da na kraju ipak stradamo.
Što bi se reklo u narodu, pretpostavka je majka svih zajeba.
Zašto uopće posegnemo za skokom u zaključak i zaključujemo unaprijed bez opipljivih dokaza? Naš mozak to jednostavno voli, jer ego voli da naša budućnost bude predvidljiva. Mozak brzo (preko kanala anksioznosti, strepnje i nestrpljivosti plus glave u oblacima i pomoću ružičastih naočala) odgovara slikama. Te slike nažalost, nisu testirane i vjerojatno nemaju nikakvu vrijednost. Vi ste ih izmislili.
Stoga da, ako se možete pronaći u svemu zasad navedenom, bilo bi sasvim u redu početi zapitkivati sugovornika da malo usporedite slike, čisto jer je vaše pravo ne ispasti budala na kraju.
Najbolji dejt u životu, ovo nije slučajno, mi nismo slučajnost, ovo je sudbina da smo se pronašli upravo ovako kako smo se pronašli!
Jedan vrlo sklizak teren u smislu riječi i slika jest prvi dejt. Mi žene imamo ideju kako bi to trebalo izgledati, muškarci kao da unaprijed znaju koliko će uložiti.
Sjećam se jednog dejta od prije dvije ili tri godine, nemojte me uzeti točno za riječ, gdje iako oboje živimo u istom dijelu grada i nije moj kvart ne znam koliko velik, ipak je promašio i adresu i zgradu, iako sam mu dala točne podatke plus imao je navigaciju.
Dejt je sve u svemu, bio izvrstan. Odveo me na biljar i odlično smo se zabavili, a i znali smo se od ranije jer smo zajedno radili pa iako su nam se putevi razišli, uspjeli smo se opet povezati jer je on poduzeo akciju i predložio da se nađemo.
U međuvremenu do idućeg izlaska bilo je minusa i pluseva, međutim nalazili smo se ili kod mene ili bismo vrijeme provodili u šetnjama. Više nismo dejtali jer smo postali par, ali kod drugog izlaska zamolio me da ostavi automobil parkiran kod mene jer on – ne zna naći parking u centru grada.
Od svih minusa i pluseva, fokusirala sam se na prvi dejt.
Tada nije pogodio adresu.
Dugi izlazak, ili pak prvi službeniji otkako smo par – on se boji zagrebačkog parkinga.
Moj mi mozak dostavlja sliku: imam posla s muškarcem koji između ostalog, ne zna pronaći moju adresu iako je dobio adresu i nema vještinu parkiranja u malom prstu. Na to, dobijam još slika, od kojih nijedna ne može uključivati viteza i borbu sa zmajevima ili da se radi o muškarcu kojem se ja mogu elementarno diviti. A ruku na srce, bilo je tu i ostalih minusa i nije trebalo dugo, okončala sam vezu.
Da smo u nekom trenutku nas dvoje prikočili i posve iskreno i objektivno razmijenili slike, možda se sve nekako i moglo popraviti. Isprva, bilo je skroz odlično. Kasnije, baš i ne. Vjerujem da bi i on sada s odmakom imao nekoliko reklamacija na moje ponašanje, ali izlažem ovo u kontekstu moje perspektive.
Podnaslov iznad zaista je bila sličica, barem u nekom trenutku. To je bio najbolji dejt ikad, mislila sam da je definitivno riječ o sudbini i da smo se posve pronašli u ovom suludom prostranstvu varijanti. Kasnije, tu su sličicu prekrile neke druge slike. Kad sam izlazila iz tog odnosa, moje su riječi odgovarale novim slikama i spoznajama. Meni se sve podudaralo i postalo kristalno jasno.
“Zar bih bio ovdje da sam u sretnom braku?”
Začudo, izbjegavam afere i ljubavne trokute, a vrlo uspješno afere i ljubavni trokuti izbjegavaju mene. U postolara najgore cipele, što bi se reklo. Međutim, upravo sam na nevjerama izgradila karijeru i nažalost većinu dana provedem slušajući zabranjene priče. Uostalom, da i sama nisam bila prevarena od strane bivšeg supruga, zasigurno ne bih upravo sada tipkala ovaj tekst, stoga čudni su putevi Božji.
Ukratko, kako mi je prodao priču i zašto sam nasjela? Odnosno, kako vam prodaju priču i zašto nasjednete.
Kao i milijun žena prije s milijun muškaraca prije i poslije, sve započne na dva načina. Ili dobiješ poruku bez pozdrava u kojoj te pitaju voliš li analani seks (ovo nije ta priča) ili dobiješ pristojnu poruku pristojnog pristupa. “Nisam odolio Vašoj fotografiji”, “Nisam mogao ne zapratiti Vaš profil”, “Zar je moguće da imamo ovoliko zajedničkih prijatelja, a mi nismo prijatelji?”, “Evo baš sam tražio jednu gospođu istog imena pa mi je iskočio Vaš profil”, “Prekrasni ste” … slobodno nastavite niz ili pak dodajte vlastito iskustvo.
Iza toga slijedi kulturna komunikacija, uglavnom prepuna poštovanja (nimalo ljigava ili neuvjerljiva). Modus operandi podržan je s par fotografija pristojnog sadržaja, sve kako bi ljubavna žrtva a dogodine tarot klijentica stekla dojam da je s druge strane “normalna osoba”. Ništa dick pics, samo metar i devedeset pristalog, pristojnog muškarca. Ili, plavih očiju. Ili… što već volite vidjeti, to nekako posve neočekivano, napokon i ugledate s druge strane ekrana.
Sve u svemu, dopamin se oslobodi i viče: daj još!
Svaki takav ulet izgleda zabavno i smiješno, ali ego je čudna stvar pa mu godi. Nekad, isprva, nemate vremena odgovoriti na poruku, ne opazite notifikaciju ili pak – zaboravite odgovoriti. Opušteni ste, ležerni, zaboravni, imate druge prioritete. Oh, kako je lijepo biti u poziciji lovine jer u bespućima Interneta napokon ste upoznali pravog lovca… Slovo po slovo, riječ po riječ, notifikacija na notifikaciju, kompliment na kompliment i vašoj single duši, ili pak zanemarenoj u braku duši, ili pak duši udovice – svaka akcija budi davno zaspale feromone i klesa dan po dan sve veći osmijeh na licu.
Zrno razuma koje još negdje viče u pozadini želi saznati – da li je zaista slobodan? Da nije oženjen?
Nekad pokušavate saznati indirektno te pitate okolo naokolo pa na mala vrata, imaginarne zajedničke prijatelje iz aplikacija. Ponekad, znate uživo vaše zajedničke prijatelje, ali oni ne znaju baš ništa o njemu. Na čudnovat način, kao da su podaci zagubljeni u toj čudesnoj šumi zvanoj realan život.
U nekom trenutku, ipak potegnete pitanje ljubavnog statusa. Priča se mijenja iz trenutka u trenutak, bez jasnog odgovora.
“Zar bih bio tu da sam u sretnom braku?”, “Zar je važno?”, “Stvarno želiš baš sad o tome?”, “Čekam da prodamo stan, nakon toga se definitivno razdvajamo”, “Zajedno smo samo na papiru”, “Ništa me ne veže za tu ženu”.
Između slika i riječi, neoprezno zaboravljamo utvrditi činjenično stanje i prikupiti dokaze te testirati integritet druge strane, te dugoročno plaćamo danak neiskustvu. I tako to krene, dobro jutro po dobro jutro, dan po dan, kako si, jesi se naspavala, jesi se umorila, volio bih te upoznati, vidjeti, jako si zgodna, privlačna, divna, kompletna, mišljenja nam se podudaraju, imamo sličan sustav vrijednosti.
U ovom se dijelu timeline-a upoznate, a nekad i ne.
Kako god bilo, uvijek krene slijed događaja iza kojih shvatiš kako nešto nije u redu. Nije da ste se zaručili ili vjenčali, ali zašto on odjednom nestaje, petkom popodne ili vikendom, navečer jednostavno nije dostupan.
Rastrgani između dopamina, feromona i potpunog poraza i histerije, želite istinu.
Sad želite napokon uskladiti riječi i slike. Što se tu zapravo krije? Okej, istina je. On je ipak oženjen. Naravno, nesretno, ima “to nešto” što je posve uništilo njegov brak; nekad je to povjerenje, nekad je to njezin otac ili pak neka njezina crta karaktera preko koje on nikako i nikad neće i ne može prijeći… I da, nema ljubavi, nema seksa, bliskost je svedena na nulu i između njih nema ničeg osim djece, auta, nekretnina, očekivanja zajednice, frižidera ili kosilice.
On se razvodi. Koji sad tu dio nije jasan?
Pa, razvodi se riječima, ali u slikama je i dalje ondje, u prizoru.
Modus operandi fond riječi svodi se na: “Čekaj me”, “Strpi se”, “Polako, čemu žurba”, “Moram riješiti neke stvari”, “I meni je teško, znaš” što je naravno samo set riječi, bek ikakve akcije koja bi ih pretočila u slike.
Zašto sam nasjela?
To je sasvim legitimno pitanje na koje ćete neko vrijeme ili pak zauvijek tražiti odgovor. Ako se sad pak nakon bespuća Interneta zapetljate u bespućima ezoterije, odgovori mogu varirati od karmičkog spektra pa sve do twin flamesa, a svi znamo koliko sam alergična na termin blizanačkih plamena.
Vjerojatno ste nasjeli jer ste bili gladni. Bili ste sami. Predugo. Gladna duša ne prepoznaje jesu li to mrvice ili je to obrok od sedam slijedova. Dopamin ne prepoznaje kvalitetu namirnica. Nada ne prepoznaje, ili ako i prepozna, tada ignorira laž. Želja da nešto uspije, ne vidi realne prepreke.
Kad vas slažu u početku, kad uopće imaju razloga za to, lagat će vas dokle vam god budu mogli uvaljivati priču. A ta je priča slika koju ste podržali samim time jer niste provjerili i testirali njihove riječi, niste prikupili dovoljno dokaza, a prepustili ste se.
Oni su nastupili riječima, a vi ste čuli slikama.
Ljubavna sudbina
Nećete vjerovati, ali naša je sudbina u našim rukama, a shodno tome definitivno sam uvjerena kako je naša ljubavna sudbina u našim rukama. Ja nikad nisam morala nekom muškarcu reći Zar bih bila tu da sam u sretnom braku? jer sam živjela sliku da jesmo zapravo sretni, prvenstveno jer smo mnogo toga zajedno postigli, ali ja još više odvojeno od te simbioze. Elem, morala bih vam sad onako iskreno reći: Zar bih bila tu da nisam i sama ispala budala?
Ja sam tako svojedobno svoju ljubavnu sudbinu predala u ruke višegodišnjem povratniku, sve dok me tadašnja terapeutkinja nije usmjerila da usporedim njegove riječi i svoje slike koje sam brižno falsificirala.
I to je nešto što bih savjetovala svakome. Umjesto gatanja, predviđanja, prešućivanja, stvaranja slika… Jednostavno pitajte osobu na čemu ste. I tako sam ja pitala na čemu smo, na što je on zbunjeno upitao kako to točno mislim? Pa ono, jesmo li mi par? Ne, on ne bi mogao biti u vezi, njega sama ideja veze sputava i guši.
Dobro, hoćemo se zaručiti? Ne, njemu je to glupo.
Hoćemo se vjenčati? On ne vjeruje u brak, dijete je razvedenih roditelja i ne vjeruje u instituciju braka.
Idemo živjeti zajedno? Tek se tu nije vidio u toj slici, imam previše knjiga i lampi.
Što bi ti onda htio od našeg odnosa? Kako vidiš naš odnos? Odvratio je kako želi da ostane sve kako jest. A to vam je, mili moji, jedno veliko ništa. I tako sam na pomalo neugodan način spoznala kako sam ja nasjela, vidjela sam potencijal našeg odnosa, njega, svega, ali to u konačnici i nije značilo da ondje ima ičeg, osim pustih mrvica.
Imala sam tu neku ludu sliku da će nejavljač postati javljač, da će emocionalno nedostupan frajer prestati govoriti ljubavnim jezikom iz perspektive svojih rana, imat ćemo velike fešte u vrtu i na kraju dana, zajednički zalazak sunca. Dinstat ćemo kapulu, peći kolače i rolati palačinke sa sirom. Muda labudova. Nije se desilo.
Nema blesimetra da izmjeri koliko sam bila blesava.
Kako prestati ušminkavati slike i napokon čuti riječi koje pričaju?
Morat ćete se osloniti na njihovu akciju i na vlastito vrijeme. To znači ne skakati u zaključke i ne skakati u krevet. Ono što sam ja počela raditi i zasad je polučilo prve rezultate, jest otići kod njega doma. Ne kako bih uskočila u krevet, nego kako bih vidjela prezime na vratima, poštanski sandučić, broj četkica za zube i zavirila u ormarić s cipelama.
Što još vezano za akciju i vrijeme? Morat ćete uočiti koliko im treba za određenu akciju. Ako ste primjerice jasno rekli kako želite balone ili pojesti pizzu na plaži, ili otići u Zoo… koliko im treba da to učine? Nekoliko dana? Tjedana? Mjeseci?
Morate testirati njihove riječi i njihova djela, jednostavno nema druge. I prihvatiti rezultat stoički.
Volimo se ušuškati u priču kako su nas lagali jer su nas željeli. Lagali su, jer nisu htjeli da im išta stoji na putu. No, postavlja se pitanje, da li se taj muškarac uistinu potrudio, ili je samo još jedan običan lažov? Opet perspektivu, baš kao i sliku, sami sebi nudimo upravo mi. Koliko ušminkavanja trebate? Gdje su vas ta ušminkavanja dovela? Imaju li ta ušminkavanja budućnost?
Ajmo falsificirati pa reći da su se potrudili. Oni su se potrudili točno onoliko koliko njima treba da bi vuk ostao sit, a ovce na broju. Kao u slučaju izlaska, ali da ne ulazimo u vratlomije s pronalaskom parkinga na sasvim normalan, običan dan. U životu nisam doživjela veću glupost, barem ne iz ladice “problem s parkingom”. Moj je kriterij – dođeš po mene, vratiš me. To je moja slika. Iako ću riječima ne pokazati to.
Vi možete ušminkavati emocionalnog invalida i nadati se kako se još malo morate potruditi jer on ne zna što su lijepe riječi, on ne zna što je ljubav, on ne zna da je ljubav sigurno mjesto… slobodno možete zabrijati i istripovati kako ste vi velika Učiteljica Života i da je Kleopatra nula naspram vas, vi ste Afrodita, Helena, Lilith, Hera.
Naravno, možete se gubiti u sadržajima poput – Što bi vam rekao da može? – jer eto ne može, išupali su mu jezik, usred nuklearnog rata smo i nemamo Interneta. Vaša je ljubavna sudbina u vašim rukama i na vama je kako ćete prevoditi njihove riječi u svoje slike.
Jedan vrlo sklizak teren su odnosi s bivšima. Mi čujemo “to je gotovo” i imamo sliku kako ih oni više ne žele ni pod razno, ali dosta često se itekako neugodno suočimo sa scenarijem u kojem se čuju i odlaze na kavu. Sve se posebno zakomplicira ako imaju zajedničko dijete ili djecu; doslovno je vaša odgovornost saznati ima li tu “ikakve vatre” kako vas njihov žar ne bi spržio na kraju.
Nisam obuhvatila sve slike i sve riječi, ali vjerujem da imate vlastitih primjera, no okosnica ostaje ista – sami morate provjeriti i usporediti njihove riječi i vlastite slike. Nitko ne može dograbiti te odgovore umjesto vas.
Život nakon demona krive slike
To je jedan vrlo korektan život u kojem možda isprva ima nešto manje dopamina, ali na kraju ipak pobjeđuje kvaliteta odnosa, a ne zanos i iluzije, zar ne? Kad nekog sretnem u gradu i dogovorimo se kako sad nemamo vremena, ali moramo na kavu, volim znati je li to sad ovu srijedu ili krajem listopada? Ne ljutim se ako nam se slike ne podudaraju. Želim odmah prepoznati zavlačenje.
Voljela bih trajno pronaći mjeru između riječi i slika, naročito jer sam beznadno zaljubljive prirode. Ako ne razmišljam o ljubavi, razmišljam o smrti, a ako ne razmišljam o smrti, razmišljam o ljubavi.
Nadam se da ću na svoj sprovod, kao i uvijek, konfuzno zakasniti između petnaest minuta, možda čak i dan ili dva, pod stresom od rokova koje sam opet probila, biti pomalo pijana i definitivno zaljubljena.
