Posvećeno svim supatnicama kojima je dan kratak i žive jedan sasvim običan, nezanimljiv život…
Danas me dočekao reels na Instagramu koji je pao kao melem na ranu za dobro jutro, dobar dan, a moguće je i laku noć. Razgovaraju dva life couch -a.
ON: Pet ujutro..
ONA: Probudiš se u pet ujutro?
ON: Već trčim tada…
ONA: Ja se probudim u tri ujutro…
ON: Oprosti, mislio sam tad je moje drugo trčanje. Prvo je bilo u tri ujutro.
ONA: A nakon toga?
ON: Hladan tuš.
ONA: Ja sam dotad zaradila već 100 000.
ON: Prelako. Učinjeno.
ONA: Zatim čitam.
ON: Kripto?
ONA: Naravno. Nakon toga meditacija. Afirmacije.
ON: Također, moje glase – bogat sam, seksi i zdrav.
ONA: Tek je deset sati, neki su se tek probudili, nisu ni ustali ja sam već izgradila carstvo.
ON: I ja sam dotad ostvaren.
ONA: Živjela sam život.
ON: Ja sam na ručku pored bazena.
ONA: Do šest poslijepodne rodila sam troje djece.
ON: Do sedam napravio sam četvero.
ONA: Ludo. Ali znaš što, ja sam u međuvremenu umrla?
ON: Nije to ništa, ja sam isto umro, ali sam uskrsnuo. A nakon toga? Opet pod hladan tuš.
Reels/parodiju u cijelosti možete pogledati ovdje, svakako bacite oko na komentare jer su urnebesni ⤑ https://www.instagram.com/p/DFTpst8MJPp/ 𖤓
Dvadeset godina ranije gledali smo Seks i grad na koji smo iz nekoliko kuteva nasjeli, naročito ako se uzme u obzir da je Carrie živjela načinom na koji je živjela pišući jednu kolumnu tjedno. A ta jedna kolumna tjedno omogućila joj je korektan stan u korektnom dijelu New Yorka, dizajnersku odjeću i obuću te nikad nije kuhala jer se hranila po restoranima 24/7 i uvijek je imala koktel u ruci. Ipak, danas kad pustim neku sezonu samo da mi pravi društvo dok nešto radim (znam svaku scenu toliko napamet da uopće ne moram gledati ekran) ili mi treba poznati noise, ne mogu se oteti dojmu koliko je serija prikazana bez pritiska kojem smo primjerice izloženi u ovim vremenima.
Carrie utjelovljuje osobu koja je zamijenila noć za dan te radi, piše i funkcionira isključivo noću. U više od dvadesetak navrata tijekom šest sezona mogli smo svjedočiti koliko je ispalo nezgodno ako je netko očekivao nešto od Carrie prije podneva. Stan u kojem živi nije osobito velik i tehnički odmah možeš ući u krevet. U svijetu nekretnina, to bi bila garsonjera s kuhinjom (teško da se može nazvati više od jednosobni, ali možda griješim). Zapravo, malo je zbunjujuće jer je od hodnika i prolaza prema kupaonici napravila ormar otvorenog tipa.
Osim pisanja i druženja s prijateljicama, Carrie još jedino zamaraju ljubavni problemi, ali kako joj je to tehnički posao, može se reći kako je uspješno povezala ugodno s korisnim. Dok je hodala, a kasnije neko vrijeme čak i živjela s Aidanom, stan joj je bio u neprekidnom kaosu što je prikazano vrlo autentično. Iako zgodan, taj je prostor vrištao za adaptacijom, naročito pločice u kupaonici, štokovi i svašta nešto što vam upadne u oko kad gledate seriju bezbroj puta. Nikad nismo stekli dojam da Carrie to muči.
Miranda kao korporacijska odvjetnica i partnerica iz nekog je razloga angažirala Magdu kako bi joj pomogla oko održavanja kućanstva. Doduše, Mirandin je stan bio mnogo veći i kako je ona uglavnom radila čitav dan, a vikendima se trudila živjeti zdravo i trčati, još je prije dvadeset godina bilo dopušteno uopće pomisliti kako osim posla i eventualnog trčanja nedjeljom – mi nećemo doslovno ništa drugo stizati.
Suživot Mirande i Stevea ispao je vrlo kaotičan kao logičan ishod sudara dvaju svjetova; barskog, noćnog i korporativnog od devet do pet. Za razliku od svojih prijateljica, Miranda je imala mačku koja nije bila naročito zahtjevna, uostalom zvala se Debeli. Debeli je spavao, jeo i tek u jednoj epizodi činilo se da čuje duhove. Miranda je radila i trenirala te se nalazila s prijateljicama. Usput je dejtala i imala usputan seks. Više od toga nije stizala, a nakon dva filma i najnovije sezone saznali smo da se u međuvremenu raspala, odustala od sebe, postala netko drugi i sve u svemu, život odraslih baš i nije bajka.
Charlotte je pokušavala udomiti psića, ali joj je mali Henry rasturio cijeli stan pa ga je prepustila jednoj poznanici, originalno prijateljici od Carrie koja ju je svako toliko znala počastiti pravim kašmirom. Isto je nepoznanica kako je Charlotte kao galeristica ili kustosica (nešto od toga?) živjela u stambenoj zgradi s vratarom, ali čim se udala scenaristi su bili posve iskreni: Charlotte je dala otkaz i postala domaćica. Kasnije kao razvedena žena s alimentacijom, više se nije zapošljavala (ako to nije iskreno onda ne znam što jest). I to je bio jedini način da sve stigne i bude u apsolutnom roku.
Samantha je prijateljica koja najviše zarađuje, ali je svoj život svela također na nevelik stambeni prostor o kojem se nikad nije brinula. Nije poznato da li joj je netko održavao kućanstvo iako smo tek kad je bila u vezi sa Smithom na večeri kod Rusa saznali kako ima kućnu pomoćnicu koja vjerojatno koristi njezin vibrator. Samantha kao pasionirani igrač koji rijetko kad probija kalorijski deficit nikad nije zatečena kako kuha, eventualno je tu i tamo znala koristiti šlag, ali u krevetu.
Ako su negdje morale otići, nisu se suzdržavale sjesti na trajekt ili autobus, pa čak i vlak. Avionom su putovale rjeđe.
Nevjerojatno, ali serija je proglašena banalnom samo radi dizajnerskih primjeraka i seksa, a danas smo izloženi nezamislivim torturama gdje smo u najmanju ruku prislijeni razmotriti “spavati brže” ili uopće ne spavati, ako je moguće. Otkud današnjim influencerima toliko energije pa ustaju u cik zore, nahrane mačku, psa, upute se u teretanu, nakon teretane odrade sve moguće rutine, pospreme stan i dolaze na posao? A nakon posla još su uvijek u pogodnu? Kako je moguće da ne odu prileći makar na pola sata? Kako izdrže?
Zanimljivo, nema što te četiri dame nisu upisale, ali na sve su otišle jednom ili možda dvaput. Znamo da je Miranda ostala vjerna trčanju i teretani iako nakon rođenja malog Bradyja gotovo da se prestala baviti sportom. Samantha se pohvalila pilatesom pred Richardovim asistentom za kupnju, iako smo ju češće viđali na masažama i u borbi za bazen ali samo zato jer se htjela sunčati uz povjetarac.
Gdje je nestala ona nekadašnja ležernost? O Seksu i gradu možete misliti što god hoćete, ali to nije usiljena, snobovska bež serija o ženama koje sve stižu. Dapače one stižu svega nekoliko stvari. Njihovi su stanovi još prije dva desetljeća bili “normalni”. Te su žene živjele u normalnim stanovima s normalnim namještajem. Ništa nije bilo isforsirano.
I tako sam pred neki dan ugledala komentar ispod nekog svojeg videa…
“Evo ja sam jedan od tih slučajeva. Na bolovanju sam već pet godina zbog deteta koje je težak srčani bolesnik i čeka treću operaciju srca. Dete koje živi sa pola srca. Posvećena sam njemu 100% vremena. Ne idem na posao, retko koga srećem.
Ali baš kao što ste rekli, moram više da poštujem sebe i da počnem da volim sebe. Davno sam to zaboravila. Razvedena već dvije godine od Blizanca. Baš mi fali malo pažnje ništa više. Još sam bucka. Za mene nema nade, izgleda. Da, baš sam svoje srce stavila u ladicu. Ne mogu više da dajem i srce i dušu ljudima bez plana u životu. Želim samo miran život sa svojim detetom i ako može neki normalan čovek. Ništa više. “
Ovo je jedan od onih komentara nad kojim bih mogla meditirati, preispitivati samu sebe i kontemplirati nekoliko dana, ne samo jedan dan. Ako se dobro sjećam videa, glavna teza bila je da prije nego krenemo lupati glavom o zid zašto se ne javlja, upitamo sebe – Kako bi se ovaj čovjek ponio da imamo bolesno dijete? Ako je sad nestao, kad i nemamo nekih problema, kako bi tek reagirao usred stvarnih teškoća? Da li mi to treba u životu? Da li mi on kao takav zaista treba?
Umjesto da guglamo i istražujemo o blizanačkom plamenu i otvaramo tarot sadržaj u nadi da ćemo ondje saznati misli li na nas, ideja: upitamo se, u slučaju neke veće životne, realne teškoće – da li je ovo muškarac na kojeg bih se mogla osloniti? Da li bi on preuzeo odgovornost ili bi ispario… kao recimo sada?
Ipak, to je tema za neku drugu temu i neki drugi dan. Naravno, kako da volimo sebe i poštujemo sebe kad smo bombardirani drugima? Kako da jedemo običnu čokoladu ako znamo da postoji Dubai čokolada? Kako da budemo bucke zadovoljne sobom ako stalno slušamo o kalorijskom deficitu i gledamo kako naše tijelo zasigurno mora da nije uzbudljivo? Ne možemo svi biti supermodeli kao što ne može svaki muškarac imati jahtu i vilu. Čemu toliki pritisak?
I sad, gdje je moje mjesto u ovom svijetu ako ne vodim nimalo poseban život? Ako volim griz i kakao, jedem poderane gaće, podnosim laktozu i gluten, imam celulit i strije što mi načelno ne smeta da svako toliko privedem nekog super komada kojeg ionako nemam namjeru zadržavati jer volim biti sama? Kako se u ovaj svijet uklapaju žene s bolesnom djecom ili muževima kockarima i preljubnicima? Kako te žene prežive dan bez avokada na toastu? Jesu li one iznimka? Zašto mnogi popularni, slavni Instagram likovi skrivaju svoju bolesnu djecu, braću i sestre i nipošto se ne smije znati kako su imali neku zaista ozbiljnu dijagnozu (ne samo Vrapče slom živaca)?
Jesmo li bili zdraviji dok smo mazali svinjsku mast na komad bijelog kruha i gore posuli šećer ili sad kad nam je dostupan zeleni matcha prah? Kako se prije nismo debljali, možda jer uopće nismo znali da postoje kalorije? Ljudi danas šetaju naranču do ureda pa kući i tako dok se ne pokvari. Jednostavno zaboraviš pojesti jer je moraš pojesti. Netko će reći, možda nisam pojeo naranču, ali barem je vidjela puta.
Što ako vodimo jedan posve običan život? Možemo li danas uopće smatrati da postojimo ako nismo dekorirali sve svoje društvene mreže u prekul verziju sebe? Jesmo li pokazali svima koliko smo dobro u glavi samo zato jer se na svim fotografijama smijemo? Jesu li naši životi skockani zato jer se nijansa tanjura slaže sa zavjesama i lusterom? Jesmo li napokon dokazali da smo nenadjebivi i najbolji?
Ako za mnoge društvene nepravde možemo sa sigurnošću reći kako su zakazale institucije, tko je zakazao ako naši životi postoje samo zato jer ih dijelimo na društvenim mrežama? Zašto je važno snimati video o sebi? Koja je poanta svakog dana objavljivati story, koga točno nastojimo informirati? Što znači pokazati nekome što si jeo, pio, obukao, kako si se oznojio ili popio kaznu za prebrzu vožnju? S kime mi točno dijelimo crtice naših života i kako bi izgledao naš mikrosvijet bez velikih platformi i performansa?
Naš bi život sam po sebi trebao biti dovoljan. Kreativnost, strast, učenje – nešto što traje dulje od 24 sata koliko traje story – to bi trebala biti okosnica naših dana, ako i kada stignemo baviti se time. Imamo pravo ne raditi ništa osim jesti voće pored otvorenog prozora ili sjediti na klupi u parku i promatrati vrane.
Ljudi koje ja poznajem također poput mene ništa ne stižu i stalno se moraju podsjećati da je u redu prebaciti nešto za sutra ili drugi tjedan. Svima propadaju članarine u knjižnici ili teretani jer su premoreni. Dovoljno je da moraš otići po nekakav paket na drugi kraj grada i da ti to popije čitav dan. Dovoljan je jedan pregled koji je bio zakazan u osam ujutro, a ostatak dana si na sve zakasnio. Samo jedan dan bez struje ili vode može te unazaditi za naredna tri. Zašto nikad nema reelsa ili vloga o tome?
Svakako je u redu da se u čovjeku “nešto prelomi” i odluči okrenuti novi list, promijeniti svoje navike, uništiti staru verziju sebe. Naravno da su nam potrebni snovi, namjere i planovi. Postavlja se pitanje, jednom kad se odmakneš od ostalih čemu stalno dokazivati koliko si se izdvojio? Čemu to preseravanje?
Zamislimo da se ne možemo odmah spojiti na Internet, da moramo čekati pola sata ili sat dok proradi… da li bismo čekali sat vremena kako bismo otvorili nečiji reels o tome kako miješa matchu s ledom? Bismo li odložili svoj dan na sat ili dva dok se ne spojimo na mrežu kako bismo vidjeli što je netko obukao za do grada? Ali mi se instant spojimo i promatramo umjetne retuširane verzije nečijeg dana koji je naravski ultimativno savršen i sretan. Kao da stojimo u redu i čekamo svoj komadić otrova koji nas definira kao nerealizirane i obične. Zašto je biti običan postalo toliko neprihvatljivo?
Lana Del Rey udala se za turističkog vodiča nakon svih balada o bogatim dečkima i njihovim ludim djevojkama, suludim potezima, trešnjama, ružama i mirisu kolonjske vode, anđeoskim poljupcima usred proljeća, cimetu, vješticama, leptirima i raju. Lana Del Rey bila je netko za koga se smatralo da uopće nema sluha, zatim se ipak prihvatilo da ima sluha i ne, ipak ne zavija poput mačke. Isprva se pojavila kao lijepa zgodna djevojka, ali se uslijed odvikavanja od raznih supstanci udebljala i pomalo zapustila, ali je i tu verziju sebe iznijela autentično. Zatim je smršavila i nedugo nakon toga se udala. Izgleda da jednostavno samo moramo vjerovati u verziju sebe koju želimo postati.
Nikad mi neće biti jasan moj Instagram algoritam pa mi tako svako toliko iskaču svadbe i mladenci uz nezaobilazno rezanje svadbene torte. Više se ni ne sjećam koliko sam puta pogledala klip s mladoženjom koji utrlja komad torte svojoj novopečenoj supruzi ili čak zagnjuri lice u biskvit. Grubost mladoženje na dan svadbe pred uzvanicima prisutna je u cijelom svijetu neovisno o vjeri, nacionalnosti ili boji kože. Isto tako, neovisno o vjeri, nacionalnosti ili boji kože mlada djeluje programirano kako bi zatomila svoje osjećaje i pokazala pred ljudima koliko joj je neugodno.
Programirane smo da zatomimo svoje osjećaje i sakrijemo pred drugima koliko nam je neugodno, koliko nas je sram.
https://www.instagram.com/p/DATeZ63PMTM/
U svim onim okolnostima gdje prihvaćate da ste manje vrijedni, iako niste, dopuštate da se vaše potrebe zatome i ponište, doslovno smanje. Običan život je život bez skandaloznog, pompe, ishitrenih poteza. Običan život je lagan život bez težine. Stoga, zašto ne…?
Foto: StockCake, Pinterest
