Koliko god provlačili svoje fotografije kroz razne filtere, ono što drugima nikad neće biti izbliza vidljivo jest naša tamna strana. Farmaceutska i kozmetička industrija natječu se u nastojanjima da pronađu čudotvorna sredstva koja će ugušiti bol i izbrisati sve znakove starenja nesvjesni toga da na taj način guše i sam život, Ne bismo baš toliko trebali biti opterećeni fizičkim izgledom, zar ne?
Jedna od najvećih kušnji čovjeka jest da mu uvijek bude dobro. U ime te želje ljudi su spremni na svakakve stvari… Prisjetimo se, Faust je pristao na to da potpiše ugovor s đavlom ne bi li si zagarantirao vječnu mladost.
Dojam je kako je danas teško prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. Teško je prihvatiti usne koje nisu “barem malo punije”, struk koji nije tanak ili pak da možda nikad nećemo dosegnuti idealnu težinu.
Lakše je posegnuti za nekim brzim rješenjem, nego se pozabaviti svojom glavom i zašto želi to što želi? Tko i što utječe na nas da želimo ono što vidimo da imaju drugi, a njima to tako dobro stoji?
Nije lako mijenjati se.
Nije lako prihvatiti idući korak, naročito ako vodi prema prihvaćanju sebe.
Nije lako ne mijenjati se.
Vatra nas može ugrijati, ali i zapaliti naš dom. Od vatre možemo tako puno dobiti, ali i izgubiti.
Način na koji se razvijamo govori mnogo o nama, ali i o našem umijeću raspolaganja vremenom. I tako je iz vedra neba na devetnaestoj Tjednoj tarot terapiji namijenjenoj Rakovima iskočila slijedeća priča. Radi se o knjizi Tragajući za sobom splitske, sada već pokojne, Branke Jakelić.
Jednom je davno jedan poznati slikar odlučio naslikati uistinu veliko djelo, portret Boga ispunjenog životnim radostima u liku čovjeka čije će oči zračiti vječnim mirom. U potrazi za likom kojeg bi na taj način mogao ovjekovječiti na platnu obišao je mnogo gradova i sela. Nakon dugog puta stiže do jednog mladog pastira. Samo jedan pogled na njega bio je dovoljan slikaru da shvati da je taj mladić upravo ono što je tražio. Izradi njegov portret, a ljudi širom svijeta bili su mu zahvalni na toj slici.
Prođe nekih dvadestak godina i slikar, koji je u međuvremenu ostario, odluči sada naslikati još jedan portret. Na temelju svog životnog iskustva koje nije uvijek bilo lijepo i božansko, zaključio je da u svijetu osim Boga postoji i Đavo i tako se u njegovu umu rodila ideja da naslika portret zlotvora; na taj bi način jedna slika upotpunila drugu i bio bi to potpuni prikaz čovjeka. Odlučivši tako, ponovno krene u potragu za nekim tko bi mu mogao poslužiti kao model. Nakon duga lutanja sretne u zatvoru jednog kriminalca koji je bio osuđen na smrt vješanjem zbog sedam počinjenih ubojstava. Iz njegova pogleda zračila je mržnja i želja za osvetom. Bila je to slika samog pakla i slikar odluči da upravo taj lik ovjekovječi na svom platnu.
Kada je posao bio gotov, izradi prvu sliku i stavi je pored slike đavolova lika kako bi ih usporedio. S umjetničke točke gledišta, obje su bile izvrsne i sam je slikar pred njima stajao kao opčinjen. Odjednom začuje jecanje. Okrene se i ugleda vezanog zatvorenika kako plače. Potpuno zbunjen, slikar ga upita što mu je. Kriminalac mu odvrati: “Vidjevši da me nisi prepoznao, htio sam nešto skriti od tebe, ali sada to više ne mogu. Ti možda i ne znaš da sam ja i na ovoj prvoj slici. Oba portreta su moja. Ja, kojeg danas vidiš u lancima isti sam onaj pastir kojeg si onomad sreo u brdima. Plačem zbog svog poraza, zbog toga što sam napravio od sebe u ovih dvadeset godina. Ja sam iz raja došao u pakao, od Boga postao sam Đavo.”
Promjena nije nešto što se događa odjednom. Osvještavanje je tek prvi korak. Promjena je proces koji se događa postupno, a fokus bi nam trebao biti na putu. Cilj sam po sebi i nije toliko važan, on je samo poticaj, motivacija koja nas tjera da idemo dalje. Stoga ne treba težiti za velikim koracima, već postupno praviti male, ali čvrste korake. Ako ponekad i pogriješimo to nije kraj svijeta i ne treba sebe osuđivati zbog toga; možemo opet pokušati ili jednostavno zanemariti krivi korak i nastaviti pratiti put.
Uostalom, što je loše ako ponovno pokušamo i ponovno pogriješimo? Pokušaj pa pogreška, pa pokušaj, pa pogreška…. To čini korak. I to je ples. Ples života, a mi smo plesači koji ga plešu.
Taj ples možemo plesati sa zahvalnošću i s radošću. Otkud da potreba da se sve riješi sad i odmah? Imam boru, ne želim boru, neka mi netko odstrani taj dokaz da vrijeme ipak curi. Imam tanje usne, na nekome sam vidjela punije, neka mi netko stvori nešto što nije stvoreno od Boga jer ja to jednostavno smatram neprihvatljivim?
Nije lako mijenjati se. Mijenjati se znači ući u sebe, ući u tamu svojeg srca i osvijestiti dijelove sebe koji su divlji, neukrotivi, posve primitivni. Prihvaćanje promjene vjerojatno je gore od samog uočavanja promjene.
Promjene se dešavaju kroz bore i borice, bio je to banalan primjer, ili pak ulaskom u mračnu noć duše. Ono što gusjenica naziva krajem svijeta, učitelj naziva leptirom. Kad bismo krenuli tapkati po našem mraku, kad bismo ga krenuli istraživati, opazili bismo pukotinu iza koje se krije svjetlost.
Ovaj vas tekst želi potaknuti da se fokusirate na vlastiti mrak i sitne korake. Nemojte se obazirati na tuđe šljokice i velike uspone. Ipak, jedino je važno kako trošite vlastito vrijeme, nemojte se razbacivati njime kao da ga nikad nećete potrošiti. Svi smo mi potekli iz istog oceana bezgranične ljubavi kojeg smo jednom davno zaboravili i na svoja lica navukli maske. Duboko negdje u svakome od nas postoji sjećanje na to što smo i tko smo, ali maske nam pružaju iskrivljenu sliku. U konačnici, svatko od nas hodajući životom traži svoj pravi lik. Stoga pratite sebe, a ne ono u što biste mogli pretvoriti sebe. Ostvarite sebe iznutra, nemojte da vas drugi “proizvedu”.
Niti je svaka udana žena sretna, a niti je svaka neudana nesretna. Niti je svaka prekrasna žena sretna, a ona manje lijepa sasvim nesretna. Slobodno nastavite niz…
Pripremila i napisala: Marija Franolić
Photo: StockCake, privatan album
Izvor: Branka Jakelić “Tragajući za sobom”, SIPAR Zagreb, 1997.
