Zašto žene koje su sposobne voljeti autistične, emocionalno raskomadane frajere pretvaraju u Božje poslanike? I kako lako toksični ljubavnici – povratnici – stvaraju ekstremne situacije koje nas udaljavaju od samopoštovanja i kriterija? Možete li se prisjetiti trenutka kad ste im uputili onaj pogled kao da ih uopće zapravo i ne poznajete? Zašto im se uporno želite vratiti? Jeste li se ikad pokušali kladiti u samoću?
Na pragu ljeta, mnogi se iznova susreću sa samoćom. Dok jedni prolaze kroz prekid, drugi promatraju kako im se bivši partner skrasio, treći prolaze kroz kažnjavanje tišinom… Dojam je kako neki ljudi ostaju bez svega osim bez arogancije i distance dok mi i dalje tražimo odgovore u raljama ezoterije. Jesmo li srodne duše? Da li je ovo labirint prastarog karmičkog druga; nekoć davno bile smo princeze koje su odbile siromašnog ribara radi viteza, a sad smo i same usred iskustva one koja je odbačena? Jesu li sada naše role zamijenjene? Možda mi neki video na tu temu u bespućima Interneta može pomoći?
Te autistične, emocionalno raskomadane frajere koji nemaju nikakav plan i njihovo vrijeme ne vrijedi ništa pa misle kako ni tvoje vrijeme stoga ne vrijedi apsolutno ništa (i zato ga bespoštedno troši) pretvaramo u Božje poslanike.
Zar ne bi trebala biti poanta ljubavi stvaranje svijeta kojeg zajedno možete braniti? Kako očekivati reciprocitet od emocionalno nedostupne osobe koja vodi rat sa svojom prirodom? Nisu razriješili svoje demone iz ranijih životnih faza i onda tebe predstavljaju kao svoj problem? Istraumatizirani mindset nas neprekidno nastoji posramiti i ispadaš očajnica i mučenica, a zapravo samo želiš opet biti voljena. Jer, jednom, u konačnici, volio te. Barem je tako rekao. Ponašao se tako, zar ne?
Mnogi od nas htjeli bi da nam se nekako mogu iskupiti, ali nažalost odsad pa nadalje možete samo čuvati uspomenu na ono što ste imali. Da je vaša ljubav mogla spasiti vašu ljubavnu priču, ta bi ljubav trajala zauvijek. I tako su mnogi na pragu ljeta spoznali kako ljubav nije dovoljna.
Što onda, zaboga, ostaje? Koja je svrha života ako nemamo nikog?
Prvo bi trebalo sebi predočiti kako povratnici, toksični ljubavnici, zauzeti partneri … slobodno nastavite niz… stvaraju ekstremne situacije koje vas udaljavaju od vašeg temelja, kriterija, uvjeta. Svako toliko pojave se i glume da su zainteresirani. Kasnije kad odu pomisliš. zašto su se uopće trudili ako nisam vrijedna truda? Zašto i kako smo uopće upale u priču, naoko bezazlenu poput onih slatkih koktela koji se čine poput sokića, a kasnije ležiš u grmlju razvaljena?
Možete li se prisjetiti trenutka kad ste im uputili onaj pogled kao da ih uopće zapravo i ne poznajete? Neovisno o tome koliko ste vremena proveli zajedno, opazili ste da donose destruktivne odluke i trebalo bi ih možda pustiti da odu svojim putem? Sjećate li se osjećaja nelagode kad su vam lagali ili vas namjerno povrijedili nekim svojim pakosnim potezom? Jeste li svjesni da gdje jedna priča završava, druga započinje? Znate li da imate – izbor?
Ako njihove zidove i puste tišine moraš probijati tehnikom, zar onda nije bolje i poštenije raditi na sebi?
Tuga za nekim može sve poremetiti uz nezaobilazna očekivanja koja se nisu ispunila. Stoga ćete u nekom trenutku morati osvijestiti kako vas je toksična lunapark dinamika udaljila od vaše prave vrijednosti i zbunila vezano za ono što zaista zaslužujete. Zaslužujete mnogo više od onoga što su vam pružili – više poštovanja, takta, iskrenije komunikacije… Zamislite samo koliko bi vam vremena uštedili da su bili iskreni na samom početku!
Sad kad smo poradili malo na sebi i opazili kako ta osoba definitivno nije Božji poslanik, nego smo na tren izgubile dodir ne samo s realnošću i činjenicama, nego i vlastitim kriterijima, vrijeme je da ih kreiramo ili se prisjetimo što smo ono ranije željele? Što sam ono htjela, dok tebe nisam htjela? Možeš se iznova roditi iz pepela onog što si nekad s nekim voljela raditi. A ako sad nema nikog na vidiku, što je možda i preporuka, što mogu raditi sama sa sobom, a veseli me?
Nedavno sam pročitala kako se sve naše želje kocanje. Ne znamo kako će ispasti na kraju, nekad nemamo dojam kao da uistinu pobjeđujemo, nismo sigurni jesu li drugi bolji od nas, a u nekim trenucima može se reći da baš i nemamo sreće.
Između samopoštovanja, kriterija i ljubavi (kakva god bila) uglavnom je najlakše zaključiti “samo jednom se živi” i upustiti se u romansu, avanturu, karikaturu ljubavi. Duboko u sebi znamo da će nam na kraju biti žao. Stoga, sve su naše želje kockanje, ali jesmo li se ikad zaista kladili na sebe?
Kad se kladimo na sebe, znamo reći NE.
Primjena NE može se odraziti u izjavama poput:
★ Ne odgovara mi, ali hvala!
★ Ne mogu danas!
★ Ne sviđa mi se…
★ Neprihvatljivo, stoga ipak ne!
Granice vam mogu pomoći da postanete verzija sebe koju će poštovati drugi. Možete prihvatiti od nekog samo ono što već imate u sebi. Ako prihvaćate da vas drugi loše tretiraju, to je znak da sami sebe ne poštujete dovoljno. Ako je netko toliko slobodan da vas omalovažava ili pokazuje manjak poštovanja, blamira, ostaje nedorečen i neiskren, vrijeme je da budete drski i zauzmete se za sebe. Drskost za drskost, ali u najpoštenijem mogućem smislu.
Nemojte pristajati na kompromis ako ste jasno objasnili što želite. Zaslužujete kompatibilnost s nekim, a da ujedno možete zajedno rasti.
Postizanje ravnoteže u samoći mnogima izgleda posve nemoguće. Mnogi uopće od pritiska da “nađu nekog kako ne bi bili sami” ne vide koliko im toga promiče, a teško da ikako mogu zamisliti ljepotu mira. Ljudi iz jednog tipkanja ulaze u drugo tipkanje koje se uvijek završi na isti način ili ulaze iz jedne avanture u drugu, iz veze u vezu. Ako im se u nekom trenutku nakratko i posreći, ubrzo se sve raspadne.
Samoća donosi transformaciju, a detoksikacija od tipkanja i društvenih mreža postaje sve više mit. Pritisak algoritma je ogroman, zato se uvijek neki stranac javi nekom strancu u dva ujutro. I uvijek u nekoj aplikaciji stoji pedeset posto nečije ponude, na vama je ostatak. Teško je imati povjerenja u samoću, a još je teže ne reagirati na notifikaciju nekog stranca.
Na vama je kako ćete se kockati. Na vama je što ćete točno odigrati? Hoćete li se kladiti u čar samoće, klesanje kriterija ili “jednom se živi”? To kako ćete se zauzeti za sebe, svoju autentičnost, ženstvenost i kriterij je samo na vama. A ako vam na kraju ljeta ostane gorak okus u ustima i osjećaj kako ste zakinuti, to je zato jer ste sami sebi uskratili neka svoja prava. Imate pravo reći “ovo mi ne odgovara” umjesto živjeti neprekidno u uvjerenju kako ih možete urazumiti ili uvjeriti da i sami uvide vaše svjetlo, vrijednost, magiju, snagu.
tekst: Marija Franolić
photo: StockCake
