Zašto ostajemo u odnosima koji nas iscrpljuju i nevjerojatna lekcija iz knjige “Kada ću konačno biti sretna” autorice Dr. Penelope Russianoff
Kada ću konačno biti sretna prava je riznica kompleksnih ljudskih sudbina i psiholoških studija. Iako njezine stranice kriju pregršt fascinantnih primjera iz prakse, odlučila sam za vas izvući jedan specifičan – onaj u kojem će se, nažalost, mnoge od nas barem u jednom malom, skrivenom dijelu prepoznati.
Ovo je priča o Ellen i Billu. Na prvi pogled, oboje su bili inteligentni, zaposleni ljudi s mirnim poslovima u državnoj službi. No, iza zatvorenih vrata, njihov je brak sličio na suživot u kojem su se hranili nesigurnostima onog drugog. Bili su savršen primjer onoga što autorica naziva “obostranom zamkom”.
Kako autorica sjajno i precizno objašnjava na 118. i 119. stranici ove knjige, osobe koje pate od dubokog nedostatka samopoštovanja imaju gotovo nepogrešiv radar da pronađu jedna drugu. U takvim, toksičnim odnosima, oni zapravo pronalaze jednu perverznu vrstu sigurnosti. Nijedno od njih ne mora strahovati da je njihov partner previše samouvjeren, snažan ili neovisan pa da će ih jednoga dana jednostavno napustiti. Umjesto toga, kako knjiga brutalno iskreno poentira: “Oboje leže pod istim pokrivačem nesigurnosti, u zajedničkoj zamci.”
I tu dolazimo do onog najtežeg pitanja koje se prije ili kasnije pojavi u mislima svake osobe zarobljene u ovakvoj dinamici: Kada ću konačno biti sretna? Slučaj kojem je pomogla terapija ide ovako..
Ellen i Bill su vrlo upadljiv primjer upadanja u obostranu zamku. Oboje su inteligentni, no muče ih osjećaji manje vrijednosti. Oboje imaju nezahtjevne poslove u državnoj službi, a njihov brak sliči na suživot parazita koji se hrane neurozom onoga drugog.
Bill, slabić na poslu, kod kuće je pravi napasnik. Njegov razgovor za stolom svodi se na beskrajne recitale o Elleninim osjećajima. Bill sakuplja snagu tako što je izvlači iz Ellen. »Zar nikada nisi u stanju večeru dovršiti na vrijeme?« »Zar nisi u stanju voziti taj glupi auto, glupačo?« »Da se ja nisam tobom oženio, nitko te ne bi ni pogledao.« »Nije mi stalo do seksa s tobom jer ti, jednostavno, ne znaš što je to.«
Ellen je njegovo kronično kritiziranje shvaćala sasvim ozbiljno. Stalno se pitala: »Što li sam sada pogriješila?« Bila je duboko uvjerena: »Sve što učinim krivo je.« »Ja sam loša supruga.« »Mama bi me se trebala stidjeti.« »Bilo bi bolje da se nisam ni rodila.« Stalno je Billu govorila »Žao mi je zbog ovog ili onog i to je uvijek ostavljalo dojam da je ona kriva. Njen život je bio jedna velika isprika zato što uopće postoji.
Ellen je dobivala i batine i bila je uvjerena da ju je Bill tukao jer ga je provociralo njeno ponašanje. Drugim riječima, i za batine je bila sama kriva.
I male pobjede koje bi postigla, Ellen bi odbacivala kao beznačajne. (S time se Bill, naravno, slagao. Dobro ju je podučio logici zagarantiranog nezadovoljstva.) Njeni porazi bi uvijek prevagnuli nad pobjedama. Bila je izabrana za predsjednicu kluba vrtlara, vrlo se trudila i dobro je obavljala posao. No, na kraju svog mandata bila je uvjerena da je bila loš predsjednik. (Bill se, naravno, složio.) Pored ostalih negativnih navika, Ellen je patila i od sindroma varalice. Da su članovi kluba znali koliko je nesposobna, ne bi je nikada izabrali za predsjednika. No, na sreću, nisu to otkrili.
Slušajući tu ženu, bilo mi je jasno što je učinila. Sklopila je ugovor s Billom i govorila je, uz njegovu suglasnost: »Ti mi govoriš da sam bezvrijedna, a ja ću ti vjerovati. Tako ćeš se osjećati puno značajnijim od mene, a budući da ja to mogu učiniti za tvoj ego, nećeš me napustiti. A to mi je važno.« Obostrana zamka.
Pa, ipak! Jedan pritajeni dio Ellen očajnički je pokušavao izvući iz pakla. Sakrivala je novac, i, kada je dovoljno uštedjela, sakupila je hrabrost, napustila Billa i otišla privremeno živjeti kod tetke na selo. Sljedećeg dana, Bill se ubio.
Bill je izgubio jedini izvor vrijednosti u svom životu — kontrolu Elleninog života. Taj izmučeni čovjek je svojom smrću samo dodao krajnju optužbu na optužnicu svoje supruge. Ne samo da je bila glupa žena, nezainteresirana za seks, loša majka i supruga, već ga je otjerala i u samoubojstvo. Ellen sam upoznala nekoliko godina kasnije. Još uvijek je bila slomljena. Tragedija je samo potvrđivala njeno loše mišljenje o samoj sebi.
Kod Ellen sam prvo željela razviti svijest. Htjela sam da dođe do točke da bude u stanju reći: »Aha! Znači to sam ja. To je uloga koju sam igrala za Billa.« Preslušavale smo vrpce njihovih dugogodišnjih sukoba. Ispitivale smo tu rijeku uvreda i zloupotreba koja se sručila na nju. Ima kakvih dokaza? Da li je stvarno bila loša supruga i majka, loš vozač i uspjeli predsjednik kluba vrtlara? S vremenom je shvatila kako je došlo do tajnog ugovora kojim je Bill utaživao svoje potrebe, dokazivao da je ipak bolji od nekoga. Ellen je bila taj netko.
Kada je, napokon, shvatila manipulativnu prirodu Billova ponašanja, bila je oslobođena svog uvjerenja da je uvijek u krivu. Jedini razlog što je prihvaćala njegovo mišljenje, bio je njen vlastiti osjećaj manje vrijednosti i morbidna potreba da ga zadrži. Takva težnja je vrlo česta. Mnogi moji pacijenti očajnički se drže nezdravih i destruktivnih veza. Imaju potrebu da nekome pripadaju, pak i partneru koji dominira, čak i u katastrofalnom braku. Užasavaju se mogućnosti da budu ostavljeni.
Ellen je vodila i zamišljene razgovore s Billom, retroaktivan oblik tehnike tebi–meni, primjenjujući svoju novu samosvijest: »Po tebi, ja sam trebala biti sretna što si me oženio. Inače, nitko drugi me ne bi htio. Po meni, na osnovi mojih prijašnjih iskustava s muškarcima, ti si u krivu. Za tebe, ja sam bila loš vozač. Za mene, ja sam bila nervozna mučenica jer si ti uvijek vozio na stražnjem sjedalu.«
Uvjerila sam Ellen da mora biti blaga prema sebi, također i unatrag. Billovo samoubojstvo je bilo težak udarac. I svojim posljednjim udarcem uspio je zadati udarac Ellen. Ostavio joj je u nasljeđe težak teret krivnje. Ellen je trebalo vremena da uvidi da ona, zapravo, nije bila obavezna sve trpjeti da bi se nastavila iluzija njegove nadmoći nad njom. Rekla sam Ellen da mora biti blaga prema sebi, oprostiti si i ne dopustiti da je proganja sivi duh krivnje.
Onda smo iz prošlosti prešle u budućnost. Cilj nam je bio da izgradimo kičmu samopouzdanja na koju bi se Ellen dalje oslanjala u životu. Budući da nije bilo Billa da sistematski uništava njeno samopouzdanje, Ellen je procvjetala. Bila je zgodna žena i počela je izlaziti s muškarcima. U svojoj dugoj vezi s Billom posve je zaboravila da svi muško–ženski odnosi ne moraju biti sadistički i destruktivni. Bill je bio bolestan čovjek, a ne objektivan predstavnik muškog svijeta. Uspješni odnosi s muškim i ženskim prijateljima i kolegama polako su izbrisali godine izgubljene u osjećaju manje vrijednosti. Mogla sam, gotovo doslovce, vidjeti kako njena kičma samopouzdanja jača.
Bio je to dug i spor proces za koji su bile potrebne godine. No, nakraju, Ellen se ipak riješila svoje negativne emocionalne navike. Prestala se osjećati i ponašati kao da je bezvrijedna. Svojim pobjedama je davala stvaran značaj. Napustila je logiku zagarantiranog nezadovoljstva. Deset godina nakon propasti njenog prvog braka još uvijek je radila u državnoj službi, no sada na puno višem položaju komercijalnog direktora svoje agencije. I udala se za čovjeka koji ju je volio i podržavao.
Karte pokazuju vrata, ali terapija nas vodi kroz njih
Nije tajna da su tarot i astrologija moćni alati. Oni su naš intuitivni kompas, ogledalo duše koje nam nepogrešivo pokazuje gdje smo zapeli, koje obrasce ponavljamo i kakva nas energija okružuje. Tarot je, iskreno, moje drugo ja, jezik kroz koji svakodnevno komuniciram s vama i sa samom sobom.
Ali, ovdje moramo biti brutalno iskrene: karte nam mogu pokazati vrata, ali kroz njih moramo proći sami. A kada su ta vrata teška, kada su okovi prošlosti, naučenih obrazaca i ovakvih “obostranih zamki” preduboki, za prave, opipljive rezultate trebamo – znanost.
Prava promjena i onaj najteži rad unutar sebe često zahtijevaju stručno vodstvo. Psihoterapija nije znak slabosti niti luksuz; ona je osnovni alat za mentalno preživljavanje i rast. Nema apsolutno ničeg hrabrijeg od toga da stanemo, pogledamo se u ogledalo i priznamo: „Ja ovo ne mogu sama.“ Prigrlite znanost i stručne osobe s istim povjerenjem s kojim grlite duhovnost.
Moja jedina namjera s ovim tekstom bila je osvještavanje. Ako se barem jedan mali, skriveni dio vas prepoznao u Elleninoj priči i ako se već neko vrijeme u tišini pitate trebate li potražiti pomoć – neka vam ovaj tekst bude taj znak koji ste čekale. Ne morate same isplivati. Zatražite ruku stručnjaka, jer zaslužujete biti istinski sretne, a ne samo preživljavati iz dana u dan.
Dr. Penelope Russianoff bila je istaknuta psihoterapeutkinja i autorica koja je svojim radom pomogla mnogima da razumiju dublje slojeve ljudske psihe, odnosa i unutarnjih blokada. Njezina djela usmjerena su na prepoznavanje i mijenjanje takozvanih „emocionalnih loših navika“ koje nas čine nesretnima i drže u toksičnim ili pasivnim stanjima.
Knjiga „Kada ću konačno biti sretna?“ (u originalu When Am I Going to Be Happy? / podnaslova How to Break the Emotional Bad Habits That Make You Miserable) predstavlja dubok i katarzičan priručnik osobnog razvoja i popularne psihologije.
Ključne teme i vrijednosti knjige
-
Razbijanje emocionalnih loših navika: Dr. Russianoff u knjizi uči čitatelje kako prepoznati obrasce ponašanja u koje se svjesno ili nesvjesno zatvaramo.
-
Oslobađanje od lažne sigurnosti: Analizira zašto se ljudi često grčevito drže loših, pa čak i destruktivnih veza ili okolnosti (poput fenomena „obostrane zamke“ i straha od samoće) jer im one, ma koliko bolne bile, pružaju izopačen osjećaj poznatog terena.
-
Sindrom varalice i manjak samopouzdanja: Knjiga se dotiče dubokih osjećaja manje vrijednosti, samooptuživanja i fenomena u kojem uspješni ljudi umanjuju vlastite uspjehe.
-
Unutarnji glas i suosjećanje prema sebi: Autorica naglašava važnost promjene unutarnjeg monologa – učenje kako razgovarati sa sobom nježnije, izgraditi istinsko samopoštovanje i skinuti s leđa teret toksične krivnje.
Ova knjiga služi kao svojevrsni terapeutski vodič koji čitatelja vodi od osvještavanja toksičnih obrazaca u prošlosti i međuljudskim odnosima pa sve do izgradnje zdrave unutarnje „kičme“ i preuzimanja odgovornosti za vlastitu sreću.
Doktorica je preminula je 28. kolovoza 2000. godine u New Yorku, u 82. godini života.
Inače, osim što je bila iznimno cijenjena psihoterapeutkinja i autorica čije knjige i danas pomažu mnogima, ostvarila je i jednu zanimljivu ulogu – glumila je samu sebe (terapeutkinju) u poznatom filmu An Unmarried Woman (Neudana žena) iz 1978. godine, što joj je donijelo veliku prepoznatljivost i potaknulo je na pisanje njezinih uspješnica.
Gdje i kako nabaviti ovu knjigu?
Ako vas je ova priča zaintrigirala i osjećate potrebu zaroniti dublje u primjere iz prakse koje nudi ova sjajna knjiga, morat ćete se upustiti u mali, ali slatki lov na blago. Budući da je moj primjerak izdan davne 1992. godine u izdanju Mladinske knjige Zagreb, nažalost, više je nećete pronaći na policama klasičnih knjižara i u redovnoj prodaji.
No, ne dajte se obeshrabriti! Baš kao što je ova knjiga pronašla mene na zagrebačkom Britancu (jer najbolje stvari uvijek nekako pronađu put do nas), tako i vaš primjerak vjerojatno negdje strpljivo čeka. Najlakši i najbrži način jest zaviriti na platforme poput Njuškala, gdje se ovakvi bezvremenski, pomalo zaboravljeni psihološki naslovi iz druge ruke često mogu pronaći za svega 5 eura.
Također, ne zaboravite provjeriti lokalne antikvarijate, grupe za prodaju rabljenih knjiga na Facebooku ili prošetati nedjeljnim sajmovima. Ponekad one najvažnije životne lekcije pronađemo upravo na hrpi starih knjiga koje su nekom drugom već odslužile svoju svrhu, a nama donose točno ono otrežnjenje koje nam je u tom trenutku trebalo. Sretan lov!
Pripremila i napisala: Marija Franolić
