Svi smo mi barem jednom povjerovali u rusku magiju Ane Karenjine i Vronskog. U onu ideju da će jedan pogled usred bala izbrisati svu prazninu i da će novi partner magično izliječiti naše rane. Da nećemo stajati na nekom peronu i razmatrati kako zaustaviti vlastiti timeline. Ona je ogledalo svake žene koja je iz jedne patnje uskočila ravno u drugu. Ostavivši Karenjina i odrekavši se obožavanog sina, Ana nije pronašla slobodu, već novu ovisnost. Jer, kada rješenje za svoj unutarnji mrak tražimo isključivo u tuđim očima, taj nas mrak na kraju uvijek sustigne.
Ovo, naravno, nije jedina tragedija koja pogađa u samu srž naših ljubavnih zabluda. Dok je Ana Karenjina svoj očaj okončala pod kotačima vlaka, Emma Bovary donijela je u isto to 19. stoljeće jednu drugačiju, tišu, ali jednako razornu agoniju promašenog odnosa. Ušavši u brak u potrazi za uzbuđenjem, Emma je ubrzo shvatila da njezin Charles nije junak iz romana koji će je spasiti, već muškarac uz kojeg joj se sva gorčina života servira u sumornoj blagovaonici, uz paru kuhane govedine i zveckanje pribora za jelo.
Pitanje svih pitanja i pauk dosade: “Bože moj, zašto sam se udala?”
Sjedeći na tratini i nervozno kopkajući vrškom suncobrana, Emma u sebi izgovara ono kultno, najbolnije pitanje: “Bože moj, zašto sam se udala?”. Nakon trenutka istine, naša junakinja upada u proces “što bi bilo kad bi bilo”. Njezina duša vapi za nekim drugim scenarijem, pokušavajući zamisliti kakav bi bio taj drugi život i neki drugačiji, nepoznati suprug, koji bi morao biti “lijep, duhovit, otmjen, privlačan”, potpuno suprotan onome što ima kod kuće. Neminovno, kreće uspoređivanje s drugima, dok ona trune, zamšlja svoje bivše prijateljice iz samostana kako uživaju u gradu, kazalištima, plesovima i životu gdje se “srca vesele, a osjetila uživaju”.
Gustave Flaubert briljira opisujući njezin život hladnim “kao kakav tavan, kome je prozorčić okrenut prema sjeveru”, dok dosada “kao nijemi pauk, plela je u mraku svoju mrežu po svim kutovima njezina srca”. Stoga ona ulazi u proces koji slijedi proces, a to je bijeg u prošlost. Utjehu traži u sjećanjima na samostanske dane kada je bila mlada, dražesna, s kosom spletenom u pletenicu, i kada je uspinjući se na podij primala nagrade, potpuno nesvjesna u kakvu će zamku upasti.
“Pitala se, ne bi li se moglo drugim slučajem kombinacijama naći drugog čovjeka; i ona je nastojala da zamisli, kakvi bi bili ti događaji, koji se nisu zbili, taj drugi život i taj drugi suprug, koga nije poznavala. Ni jedan, zaista, nije bio nalik na ovoga. Morao bi biti lijep, duhovit, otmjen, privlačan, kakvi su bez sumnje bili oni, koji su se oženili njenim bivšim drugaricama iz samostana. Što li one sada rade? U gradu, u vrevi ulica, u žamoru kazališta, u sjaju plesova one sada provode život, u kojem se srca vesele, a osjetila uživaju. Međutim je njezin život bio hladan kao kakav tavan, kome je prozorčić okrenut prema sjeveru, a dosada, kao nijemi pauk, plela je u mraku svoju mrežu po svim kutovima njezina srca. Ona se sjećala onih dana, kad su se u samostanu dijelile nagrade, i kad se uspinjala na podij da primi svoje male vijence. Sa svojom kosom spletenom u pletenicu, u svojoj bijeloj haljini i u crnim polucipelama izgledala je vrlo dražesno…”
Ako ste ikad pomno i gotovo opsesivno pratili tok misli Emme Bovary, opazit ćete kako ne samo da se uspoređuje s drugim ženama, već smatra kako su “drugi mnogo bolje prošli”, iako ona, Emma, ima mnogo uži struk. Oh, da li je to ego ušao u chat?
“Zar će taj bijedni život vječno trajati? Zar ga se nikad neće riješiti? Ta ona ipak nije bila gora od drugih žena, koje su živjele sretne! Ona je vidjela u Vaubyessardu vojvotkinje, koje nisu imale tako vitak struk ni tako otmjeno ponašanje, kao što je ona imala; i ona je proklinjala božju nepravdu, naslanjala glavu na zid i plakala; čeznula je za burnim životom, za krabuljnim plesovima, za obijesnim zabavama sa svim snažnim uzbuđenjima, koja ona nije poznavala, a koja su te zabave morale izazivati.”
Da li je i tebi poznata ova savršeno specifična vrsta boli, kada u samoj srži znaš koliko vrijediš, kada vidiš da si i ljepša i sposobnija (taj famozni “vitak struk i otmjeno ponašanje”), a svejedno si zapela dok druge, manje vrijedne po tvojim mjerilima, žive život punim plućima. Puca li i tvoja duša pod teretom te nepravde?
Vječnost bijede i prezir prema svemu
Emmi u posjet dolazi otac, a kad on ode, ona za njim zatvara vrata sa zapanjujućim zadovoljstvom. Počinje otvoreno pokazivati prezir prema svemu i svakome. Kudi ono što drugi hvale, odobrava nemoralne stvari, a njezin muž Charles u sve to gleda blijedo, ne shvaćajući ništa.
Emma počinje blijedjeti i patiti od lupanja srca. Što radi “njezin slabić od muža”? Propiše joj valerijanu i kamforne kupelji, što nju samo još više razdražuje jer on liječi tijelo, a propada joj um. Emma ima dane kada brblja s “grozničavom rječitošću”, a nakon toga pada u potpunu klonulost i mrtvilo, iz kojeg se budi tek kad na ruke izlije bočicu kolonjske vode. Na samom kraju stranice, u čistom očaju i želji da promijeni bar nešto na sebi kad ne može promijeniti život, Emma “stade piti ocat, da smršavi, poče suho kašljucati i sasvim izgubi tek.”
Koliko ste puta u lošoj vezi osjetile lupanje srca, nesanicu ili nagle promjene raspoloženja, pokušavajući “liječiti” posljedice, dok je pravi problem zapravo čovjek preko puta vas? Poput Emme koja pije ocat i guši se u očaju, ostajanje u mrtvom odnosu pretvara se u čisti fizički mazohizam.
Flaubert ovdje opisuje kako je Emmi najnesnosnije doba dana bilo vrijeme jela. U toj maloj blagovaonici s peći koja dimi, uz škripava vrata i vlažne podove, njoj se činilo da joj se uz paru kuhane govedine na tanjuru servira sva gorčina života. Dok Charles opušteno jede lešnjake, iz nje se diže duboko gađenje, a ona samo nezainteresirano crta vrhom noža po stolnjaku. Nadalje, gospođa Bovary potpuno je zapustila kuću i sebe. Žena koja je nekad pazila na svaki detalj sada danima ne skida sive pamučne čarape. Njezina svekrva je šokirana tom promjenom, ali Emma je lukavo ušutkava ponavljajući s hladnim osmijehom da je “vrlo sretna” i da joj se život tu jako sviđa, odbijajući bilo kakvu komunikaciju.
Zatim, upada u ekstremne hirove. Naručuje posebna jela koja na kraju ni ne okusi, jedan dan živi na mlijeku, a drugi popije dvanaest šalica čaja. Guši se u vlastitoj kući, otvara sve prozore, izluđuje sluškinju grubim ispadima, a onda joj, iz čiste grižnje savjesti, daje darove.
Kuhana govedina i gađenje za stolom
Opis kuhane govedine i gađenja za stolom iz 19. stoljeća savršen je opis trenutka kada žena u lošoj vezi pogleda preko stola, vidi čovjeka s kojim je, i shvati da je sve to iluzija. Da je to, nažalost, greška.
Nakon što smo prestale kuhati i krenule naručivati dostavu, nakon što smo zamijenile realan život hejtom, izgubile mjeru u online naručivanju i krenule s Ozempicom, možemo se slobodno upitati: Zašto žene ponavljaju isti obrazac i misle da će novi partner magično izliječiti stare rane? Jeste li se i vi probudili iz masivne iluzije u “masnoj svakodnevici”? Jeste li spoznale da je i vaš spasitelj zapravo slabić?
Thomas Moore jasno je napisao: Klonim se uloge spasitelja. I tu se možemo ili ne moramo složiti, ali osobno ni sama ne želim biti nečija spasiteljica – u obzir dolazi eventualno napušteni pas, ali to je nešto drugo.
Poput Ane Karenjine, i Emma Bovary na tužan je način shvatila kako je ulazak iz jedne patnje (hladnog braka) u drugu, još goru (razornu strast), samo zavaravanje. Promjena partnera bez promjene sebe vodi u propast. Prestanak traženja spasa u drugima i suočavanje sa sobom jedini je “ocat” koji trebate, jedini preostali lijek. Tamna noć je onaj bolni, ali nužni trenutak kada ostanemo sami sa sobom i razbijemo vlastite iluzije.
Mazohistički zapleti i zamke
Moore objašnjava kako “ljubavna tamna noć” često nastaje kada smo potpuno ovisni o osobi koja njeguje odnos, pa i samo čekanje reakcije partnera postaje čisti mazohizam. Mnogi parovi zapnu u obrascu gdje odnos više nije povezanost, već igra u kojoj jedan partner dominira, a drugi se pokorava, čime se energija jalovo troši umjesto da služi životu.
U navedenim okvirima ovisnik o zapetljanim odnosima lako se pogubi u patnji dok čeka i igrama moći. Najjednostavniji mogući primjer u realnom životu jest primjer komentara ispod videa na YouTube kanalu Ružičasti blizanci: “Čekam da se javi kako bih mu mogla opaliti seen.”
Pravo rješenje bilo bi odrastanje, preuzimanje kontrole nad sobom i prestanak forsiranja ljubavi ondje gdje je nema. Zauvijek oslobodite “hladne spasitelje” muke da budu nešto izvan onog što nažalost zaista jesu: hladni, distancirani muškarci.
“Ljubavna tamna noć često je bolna jer se jedna osoba osjeća potpuno ovisnom o voljnosti druge osobe da njeguje odnos. Čekanje da brana tuđe ljubavi pukne još je jedan primjer mazohizma. Morate posjedovati beskrajno strpljenje dok čekate reakciju osobe koju volite. Mazohizam se može nastaviti čak i ako završite u suživotu s voljenom osobom. Uvijek može postojati nešto što je obećano, ali ne i pruženo. Mazohizam može predstavljati stil cjelokupnog odnosa, a ne samo izoliran problem.
Mnogi ljudi nalaze taj obrazac ponašanja mučnim. Naravno, može biti riječ o načinu na koji jedan partner ostvaruje moć nad drugim, a dominantni i pokorni pojedinci naizgled se uvijek nekako uspiju međusobno pronaći. Rješenje nije u tomu da podčinjeni pojedinac akumulira dovoljno bijesa i odlučnosti kako bi mogao obrnuti ulogu, nego da se umjesto toga prepusti nečemu većem, da se preda samome životu. Igre moći unutar odnosa mogu predstavljati odmjeravanje snaga koje obama partnerima služe kao zaštita od istinskog življenja. Takvi parovi znaju se jalovo usredotočiti na sebe i izbjegavati kreativan život u širem svijetu.”
Svrha ljubavi nije smirivanje vaših oluja
Thomas Moore u svojim promišljanjima nudi genijalan savjet svima onima koji čekaju da se njihov ljubavni trokut (ili bilo koji drugi toksični zaplet) konačno rasplete u neku bajku. Njegova poruka udara ravno u srž, a odnosi se na sve nas: počnite živjeti svoj život energičnije na svim poljima! Tvrdoglavi otpor koji vaša voljena osoba pruža zapravo samo zrcali vaš vlastiti otpor prema životu. Moramo jednom zauvijek shvatiti da konačno razrješenje ljubavne drame ne mora nužno biti novi brak ili dolazak novog partnera. Rješenje je preusmjeravanje, novi način sudjelovanja u vlastitom životu. Kako Moore objašnjava, svrha ljubavi nije smirivanje naših oluja; njezin je cilj učiniti da život procvjeta i povezati nas sa samim izvorom života. Ako ste zapeli u agoniji, to vas samo upozorava na ograničenja vaše mašte. Možda naposljetku moramo shvatiti da u središtu ljubavi ne stojimo mi, nego cijeli svijet.
Iz ovoga proizlazi jedna brutalna, ali oslobađajuća istina: trebate se početi baviti svojom dušom, a ne opsesivno upravljati tuđim životima. Što to točno znači? Prestanite trošiti dragocjenu energiju na izračunavanje koliko bi vas i na koji način određena osoba trebala voljeti. I molim vas, zaustavite kompleks spasitelja – nitko, zapravo, ne želi biti vaš spasitelj, niti vi trebate spašavati druge. Dati privid uređenosti nečijem životu nije isto što i dati duši ono što joj zaista treba. Ponekad nam ne treba netko tko će složiti naše kockice; može nam trebati više kaosa, dublje mrtvilo i crnja tama kako bismo se konačno probudili.
Kad osoba ima otpor prema vama to može značiti da vi imate otpor prema životu
Za sve žene koje su zapele u odnosu prepunom odanosti prema bešćutnom muškarcu koji se neprestano doima hladnim i distanciranim, Moore ima poruku koja reže do kosti. Njegov odmak od vas zrcali vašu vlastitu nesposobnost da volite dijelove svoje osobnosti i svojega života. Zvuči grubo? Možda, ali to je istina koja oslobađa. Da prevedemo: on vas ne voli naprosto zato što vi ne volite svoj vlastiti život, a on je u vašu priču ušao samo kako bi vam tu bolnu lekciju reflektirao! Morate se spustiti u svoj osobni pakao i otkriti što se doista zbiva. Dobivate ljubavne mrvice jer točno te iste mrvice dajete vlastitoj duši i vlastitom životu!
Na kraju, svima onima koji su opsjednuti kontrolom, navodnim nevjerama i forsiranjem odnosa, poruka je jasna: odrastite. Otkrijte užitke mukotrpnog rada (prvenstveno rada na sebi). Ljubav koju iz nekoga iskamčite silom, suzama ili prijevarom nikada neće predstavljati njihovu iskrenu i pouzdanu naklonost. Što više pokušavate kontrolirati sve oko sebe, to ćete manje imati ono što tako snažno priželjkujete. Osjećaj sigurnosti vam nitko drugi neće pružiti na pladnju; to je nešto što morate steći same, živeći život ispunjen entuzijazmom i učeći voljeti sebe. A kako ćete doći do tog osjećaja? Najvjerojatnije kroz stvarnu, nemilosrdnu tamnu noć duše.
Sve nas to vraća ravno na onaj Emmin masni sudoper. Ostajanje u sumornoj blagovaonici i tupo čekanje nečega što nikada neće doći nije dokaz ljubavi, već propasti. Zato ovu misao treba uklesati u kamen: Čekanje da vas druga osoba zavoli nije življenje života.
Kada dopustite svojem životu da napokon slobodno poteče, tek tada imate najbolje izglede privući partnera kakvog vaša duša doista treba.
Tijelo pamti: Fizički simptomi nesreće
Ako mislite da se nezadovoljstvo zadržava samo u mislima, varate se. Flaubert je savršeno opisao što se događa tijelu kada smo u krivom odnosu. Emma počinje blijedjeti i patiti od lupanja srca. A što radi njezin slabić od muža? Propiše joj valerijanu i kamforne kupelji, što nju samo još više razdražuje jer on liječi tijelo, dok njoj propada um.
Upada u grozničave ekstreme: ima dane kada brblja s “grozničavom rječitošću”, a nakon toga pada u potpunu klonulost i mrtvilo, iz kojeg se budi tek kad na ruke izlije bočicu kolonjske vode. Na samom kraju stranice, u čistom očaju i želji da promijeni bar nešto na sebi kad već ne može promijeniti život, Emma “stade piti ocat, da smršavi, poče suho kašljucati i sasvim izgubi tek.”
Zapitajte se: koliko ste puta u lošoj vezi osjetile lupanje srca, nesanicu ili nagle promjene raspoloženja, pokušavajući “liječiti” posljedice, dok je pravi problem zapravo čovjek preko puta vas? Poput Emme koja pije ocat i guši se u očaju, ostajanje u mrtvom odnosu pretvara se u čisti fizički mazohizam.
Ljubavnik demon i fatalna privlačnost ponora
Ovo nas dovodi do onog najmračnijeg, ali i najintrigantnijeg dijela naše psihe. Zašto nas ponekad ne privlači mir, već opasnost? Thomas Moore objašnjava ovaj fenomen kroz arhetip “ljubavnika demona”. Neki ljudi dožive elektrizirajući, ali istovremeno opasan i prijeteći savez s demonskim pojedincem. Moore postavlja ključno pitanje: Trsite li se prigrliti svijet koji je ponešto složeniji? Tražite li način da se povežete s potencijalom za zlo unutar sebe?
Upravo je to učinila naša Emma Bovary! Ona nije samo sjedila uz masni sudoper; ona je aktivno dotaknula zlo u sebi. Prigrlila je vlastitu tamu kroz razorne seksualne afere, bezglavo trošenje, naručivanje tepiha bez pokrića i nabijanje ogromnih dugova kod krojača. Njezina potreba za “ljubavnikom demonom” i tim svijetom neznanih intriga bila je toliko snažna da je vlastitu sreću i sigurnost gurnula u potpunu pogibelj.
Moore nas upozorava da povezivanje s takvom demonskom osobnošću neminovno donosi tamnu noć duše. Možete osjetiti privlačnost prema osobi koja vas mami u tamu, od nje možete ponešto i naučiti o onom skrivenom dijelu sebe, ali cijena je ogromna. Svaki pojedinac mora osjetiti i integrirati svoju sjenku, ali kada tu tamu tražimo isključivo kroz destruktivne odnose, završavamo na dnu ponora.
Prije nego uskočite iz veze u vezu
Thomas Moore upozorava na još jednu modernu epidemiju koju naziva „vezizmom“ – opasno nastojanje da se cijeli smisao života svede isključivo na romantičnu ljubav. Kada cijelo svoje postojanje uložimo u tu jednu košaru, raspad romanse ne vidimo kao priliku za novi početak i doprinos društvu, već kao apsolutnu završnu točku. Životi nam postaju dosadni, gubimo osjećaj svrhe i uzbuđenja izvan partnerskog odnosa.
Moore nam servira priču o mladiću koji je mrzio svoj posao, ali je istovremeno bio potpuno, djetinjasto ovisan o svojoj supruzi, očekujući da mu ona i cijeli svijet stalno pružaju utjehu. Njegovi bračni problemi bili su samo površinski odraz dublje slabosti duha. Ovaj dio, gdje Moore objašnjava da mazohisti kruto i slijepo vjeruju u vlastitu krepost, uvjereni da su u potpunosti dobri i da im svijet servira loša iskustva, jednostavno je genijalan. Točno gađa u srž onih vječitih “dobrica” koji vas svojom djetinjastom ovisnošću i navodnom nemoći zapravo suptilno stavljaju pod strogu kontrolu.
Budimo potpuno iskrene, od duše do duše. Nitko tim ljudima ne “servira” loša iskustva. Nije vam život servirao lošu karmu i nesreću ako godinama uporno vrtite iste obrasce, tražite spas na potpuno istim promašenim mjestima (bilo virtualnim ili stvarnim) i čudite se što ne ide. Nitko vas ne kažnjava – samo nikako da shvatite kako na tom mjestu, u tom obrascu ponašanja, za vas jednostavno nema ničega.
Prije nego uskočite iz jedne veze u drugu tražeći novog spasitelja, morate razbiti iluziju koja vas štiti od spoznaje o tome tko ste uistinu. Umjesto da bježite, vrijeme je za predaju. Moore to savršeno poentira:
“To nas dovodi do još jedne zanimljive dinamike koju je moguće primijetiti kod svih vrsta tamne noći. Potrebno je razlikovati otpor prema tamnoj noći od same tamne noći. Ljudi koji se trse izbjeći bol ostaju u praznom, obrambenom i jalovom razdoblju upravo zato što ne žele dopustiti tamnoj noći da nastupi. Stvarna tamna noć nije tako strašna kao odupiranje njoj; tamna noć u sebi sadržava više života i manje ega.”
Pripremila i napisala: Marija Franolić
