Jeste li se ikada zapitali kako je sve započelo? I, povrh svega, koliko početaka je u igri?
U početku bijaše riječ, i? Kokoš ili jaje?
Bajoslovje starih Slavena
Prije svoga pokrštenja vjerovali su stari Slaveni u više bogova. Oni su najme obožavali prirodu i prirodne pojave, vjerujući, da sve, što na ovom svijetu vidimo, biva, potječe od nekoga višega: stvarajućega ili uništavajućega bića. Što je na svijetu dobra, sve to po njihovom mnijenju poticaše od dobroga stvarajućega Bijel-boga, a što god ima zla, dolazilo je od zla ili višega satirajućega bića Crnoga-boga. Sunce, njegova blagotvorna svijetlost i toplina, a prema tomu bijeli dan, blaga kiša, proljeće, bujna zelen usjeva i drveća, obilni plodovi prirode, zdravlje i uspjevanje čovjeka i ostalih čovjeku korisnih bića, sve je to po vjerovanju naših pradjedova djelo i dar dobroga višega bića Bijel-boga. Noćna tama, studen, mećava i silni vihori, munja i grom, bolesti i smrt, kao i sve, što čovjeku donosi zlo i uništava blagostanje, sve je to djelo Crnoga-boga, koji s Bijel-bogom stoji u vječitoj borbi.
Peruna boga gromovnika, zaštitnika poljodjelstva, prava i pravice, pretstavljahu stari Slaveni, kako stoji jednom nogom na zvonu, a drugom na stupu, držeći u desnici lemeš, crven kao usijano željezo, a u ljevici zeleno koplje sa zastavicom.
Glavu imao je srebrenu, brkove zlatne, noge željezne, a ostalo tijelo drveno. Kipove su mu postavljali u dragama na obalama uz rijeke i potoke, a najznamenitiji mu kip bijaše u Kijevu i Novgorodu u Rusiji.
Kad bi bio tko u kakovoj pogiblji, utjecao bi se njemu, obećavajući i prinoseći mu krvne žrtve, koje su se sastojale u domaćoj stoki. U gaju, njemu posvećenom, dijelio i krojio bi knez, podjedno i svećenik njegov, pravdu, koju su svi smatrali izrekom i odlukom samoga boga. Pred njegovim je kipom danju i noću gorio vječni oganj od samih hrastovih drva. Ako bi se taj oganj ugasio, platio bi svećenik, kojemu bijaše taj oganj podržavati, svoju nemarnost glavom.
Kao bog pravde, ljubio je Perun istinu, zato je i kaznio svakoga lažca, prometnuvši ga u kamen.
Bog junaštva, pobjede i budućnosti bijaše Svetovit ili Svantovid. To bijaše moćan i silan bog, zato mu kip i imaše ogromnu glavu s četiri lica: dva napred a dva natrag obrnuta, veliku rasčešljanu bradu, a ostriženu kosu. U desnici držaše rog nakićen i urešen svakojakim rudama, a u ljevici o bedro prislonjen luk. Odjeća mu je sizala do koljena. Pokraj kipa ležahu grablje, sedlo i veliki mač sa balčakom i koricama od srebra. Kipove svoje imao je u Velegradu u Moravskoj, gdje su ga pod imenom sv. Vida poštivali. Ali najveći i najveličanstveniji bijaše mu podignut u Arkoni na otoku Rujani. Kao proroka budućnosti slavili su ga velikim slavljem, igrama i gozbama i to svake godine iza dovršene žetve.
Još su i to vjerovali, da Svetovit svaku noć vojuje na dušmane, jašući na njemu posvećenu bijelcu, kojega je svećenik svako jutro oznojena i zaprašena ljudima pokazivao. Ovaj je Bog imao 300 oružanih konjanika, koji su pod krasno bojadisanom zastavom u boj polazili.
Bog gostoljublja, branitelj i zaštitnik putnika i gostiju bijaše Radogost.
Pretstavljahu ga kipom od suha zlata i na glavi s krunom, na kojoj je sjedio rasprostrtim krilima labud; na prsima je u desnici držao glavu crnoga bika, a u ljevici sjekiru kojoj se je o dugačko držalo obavila zmija. Pokraj kipa ležahu široki vanjkuši i krasna postelja za počinak. Radogost bijaše i vođa u boju, a zmija mu bijaše znak mudrosti i providnosti. Njemu bijaše posvećen konj vranac, kojega je hranio i timario poseban svećenik. Toga su konja rabili i pri gatanju.
Na brdu Radost među Moravom i Slovenskom bijaše mu podignut sjajan hram. Gospodar zraka, zemlje i vode bijaše bog Triglav, koji je imao tri ovjenčane glave na jednom vratu, kojima su lica bila zastrta koprenom. U jednoj mu se ruci svjetlio mjesec, a i njemu bijaše posvećen vranac. Zastrta mu lica označivahu strpljivost.
I Bog stvori ženu, boginju
Osim ovih glavnih bogova, vjerovali su naši pradjedovi još i u druge, manje ili više znatne bogove, pripisujuć svakomu posebni djelokrug u prirodi i u životu čovjeka. Nad zemaljskim životom brinula se Vesna boginja mladosti i proljeća, koja je njegovala i pospješivala svaki uspjeh i porast čovjeka, dok je Mora ili Morena bila božica vječne tame i smrti, kamo je otpravljala ljude.
Božica života i svega živeža bješe Živjena, u nekim mjestima posve gola, s kosama raspuštenim i preko koljena visećim prikazama, imađaše glavu ukrašenu vijencem uvijenim od klasja i cvijeća, u desnici držaše jabuku, u ljevici grozd a u ustima lijer i ljiljan. U drugim je mjestima prikazivahu sasvim ili na pol odjevenu gdje na glavi drži dijete, u jednoj ruci klasje a u drugoj cvijeće.
Boginja krasote i raskoši, a podjednako i najkrasnije žensko biće bijaše Lada stojeći nogom na zlatnim kolima, u koja su dva kao snijeg bijela goluba i labuda zapregnuta bila. Tijelo joj bijaše bijelije od snijega, oči sijevahu vatrom i milošću, lica joj bijahu crvena, vlasi zlatni i dugi do koljena, tjeme okićeno vijencem od mrča i ruža, a u ustima punim smijeha, imađaše ružin pupoljak, dok je iz srca izvirala zlatna pruga. U desnici svijetlile se zlatne jabuke, a u lijevoj ruci držala je kruglju, na kojoj se nalazio cijeli svijet: sunce, zemlja i more pretstavljeno, jer Lada sve to svojom svemožnosti u jedno spaja.
Za njom stoje tri krasne djevojke, Milosnice, jedna drugoj hrptom okrenute, podavajući si zlatnu jabuku. Sa svake strane kola stajala su njezina dva sina: Leljo i Gunda, a bogovi ljubavi, imajući krasan malen stas, oboružani oklopom i kacigom, te mačem o bedru, držeći u jednoj ruci strjelicu, u drugoj štit.
Boginja, protivnica zime bijaše Zimstrla koja je većinom prebivala kod svojega ljubavnika Pogode, kod boga lijepog vremena. Tu je boginju pretstavljala prekrasna djevojčica, odjevena u bijelo ruho, opasana ružičnim pasom i ovjenčana cvjetim vijencem; o vratu joj visjelo sitno cvijeće mjesto bisera. Kraj nje na modroj koži, išivenoj srebrom, sjeđaše Pogoda, krasan mladić ovjenčan modrim cvijećem i okićen modrim kreljutima; u desnici držaše rog, a u ljevici palicu.
Odsada pa nadalje kada mi netko bude rekao ili napisao “krivom se Bogu moliš”…
Najveličanstveniji hramovi te boginje bijahu u Njitri, Djevinu i Brnu, u kojima su im ponajviše mladi ljudi žrtve prinosili. Bog ploda u bračnom životu i osvetnik bračnih prestupaka bio je Porenut, noseći o vratu četiri lica, i peto na prsima, a božica poroda bijaše Zlatna baba, kojoj je pozlaćen kip pretstavljao žensku osobu u ruhu od samurovine, s jednim djetetom u rukama, a drugim pri boku. Božica pravednosti i osvete bijaše Nemesa, iz čijeg je obraza virila ozbiljnost i strogost, a iz glave joj izilaze tri ognjene zrake i jedan kreljut, na kojem je trbuške ležala golubica s razvitim krilima. Bog jakosti, hrabrosti i junaštva, bijaše Silnobog; pretstavljahu ga kao silno jaka muža, koji drži u desnici koplje, u ljevici srebrenu kruglju, a uz noge mu ležaše glava čovjeka i lava. Bog rata i boja, Davor ili Rugovit, bijaše strašan i velik istesan iz drveta, imajući sedam glava; opasan bijaše sa sedam mačeva dok je osmi držao u ruci.
Bog vremena bijaše Sitivrat. Pretstavljaše ga starac s golom glavom i bosonog stojeći na dugačkoj ribi. Odjeven bijaše u dugu bijelu odjeću a opasan bijelim platnenim pasom. U desnici mu bijaše posuda napunjena voćem i cvijećem a u ljevici držaše kolo. Bog jela i pila bijaše Semenik ili Karas. Toga pretstavljahu, kako tust i gol sjedi na obrnutom sudu, a ovjenčan bijaše krunom od hmelja. Žrtvovali su mu pivo i medicu. Zaštitnica gajeva i šuma bijaše Djevana, koja je zelenila gajeve i davala sjenu i hlad.
U gorama i planinama vladale su vile i bijele djevice, odjevene u bijelo ruho; imale su dugu kosu, koje su u bijegu poletavale. Iz pećina oglasivala se ljudima kao duh Ozvijena. Boginje voda, rijeka i potoka bijahu Rusalke sa zelenom kosom, zibajući se na granama drveća uz rijeke. Boginja kiše bijaše Mokošla, boginja proljeća Vesna, boginja ljeta Ljetnica. Bog dana bijaše Hason ili Belen, kojega pretstavljahu kao mladića sa ražarenom glavom. Božica noći i mjeseca bijaše Noćina. Zaštnik i bog žetava bijaše Polel, a bog odgoja i naobrazbe dječije bijaše Dažbog. Božica mira i svečanosti bijaše Koleda, a bog radosti i gozbe Oslad, a bog domaćeg ognjišta Diblik.
Svaka okolica, svako mjesto, svako selo, pače svaka kuća i svaka obitelj, stajaše pod zaštitom posebnih bogova i božica; uopće sve, što je bilo korisno i milo sve je to dolazilo od ma kojeg božanstva. Pošto se čovječji život sastoji ne samo iz ljudima povoljnih prilika, već i iz neprilika, koje uvjetuju strah i gubitak, a pošto su i ove neprilike po vjerovanju starih Slavena dolazile od zlih bogova i duhova, to su oni te zle bogove i duhove štovali, ne bi li kako odvratili od sebe njihov gnjev i njihovu zlovolju. Od zločestih bogova glavni je Crn-bog, utjelovljeno zlo a i škodljivost, prikazan prilikom lava.
Bog bjesnoće bijaše Bijes, a bog ružna i zločesta vremena Pohvist. Boginja zime bijaše Zermagla, kojoj je dah bio studen, odjeća od mraza, plašt od snijega, a kruna od ledenih kaplja. Bog zlih vijesti i nesreće bijaše Div. Užas i strah ljudi grozovitih prilika bijahu Bubak ili Bobo, Djas ili Tras. Strašan lupež bijaše Kosčeg ili Kostlivec, koji je otimao djevojke i odnašao ih u svoje začarane dvorove.
Kosmati šumski bogovi, satiri bijahu Leši i Moruši; plašili su ljude po šumama, na ženama su pasli svoje oči, zavađajući ih s puta, odvlačili ih u svoje špilje i ovdje ih do smrti škakljali; oduzimali su majkama djecu i podmetavali im drugu, koja su uvijek ostala zgrčena i mlitava.
Bog mrtvih bijaše Pikutik, malen tijelom, ali velik napastnik, svojim miljenicima nosio je blago i bogatstvo i radio je za nje, dok su bili živi, ali su mu zato na smrti morali dati svoju dušu. Ovomu bijaše sličan Zmok, koji je kao pile dugačkim vratom ili kao gorući lanac dolazio u kuću. Bog gnjeva bijaše Barašeg, koji se je pojavljivao u vjetru, što se vije po smetlištima i smeće u vis nosi; taj pomagaše u kockanju, no obično k nesreći. Vukodlak sisao je ljudima krv i davio ih, a Mora, Kika ili Kikimora, strahovita utvara, bijaše mati strašila, sablasti, teških i nemirnih sanja. Vodenjak ili vodeni muž, imađaše zelene vlasi i zeleno odijelo, sjedio je na obalama rijeka i jezera, bježao bi po vodi i k sebi zvao i vabio djecu, te ju sa sobom povukao u dubinu, gdje su mu bili lazurni dvorovi. Jagababa ili Ježibaba bijaše strašna vještica visoka i mršava tijela; sjedila je u željeznom mužaru, držeć u ruci gvozden prut, a kuda se je vozila, zametavala je put smećem i ogarcima.
Nad svim tim Bogovima i Boginjama stajao je po vjerovanju starih Slavena jedan najviši Bog, otac i Bog svih ostalih bogova dobrih i zlih, kao posrednika među njim i ljudima.
Čim je moć kojega boga veća bila, tim je bio i dalje od njega. Taj najviši bog stolovaše na nebu, a vladaše cijelim svijetom preko pojedinih bogova, a ljudi mogahu samo preko ovih bogova s njim u doticaj doći. Eto takova bijaše vjera starih Slavena; u glavnim crtama slična vjeri Kaldejaca, Misiraca, Grka, Rimljana itd. koji su imali slične bogove, ali su ih drugačije nazivali.
Pripremila i napisala: Marija Franolić
Photo by Kat von Wood on Unsplash
Photo by Mihail Tregubov on Unsplash
Izvor: Najveći i najpotpuniji babilonski sanovnik i lutrijaš. Knjiga je tiskana davno (s početka 20. stoljeća), a tekstovi koji obrađuju narodne predaje, bajoslovlje i stare mitove iz tog razdoblja su odavno u javnoj domeni (public domain). Koristimo ih, citiramo i prenosimo na portalu Ružičasti blizanci.
