Sindrom nevidljivog kolca: Kako prestati koketirati s lancima vlastitog života

Sve i da nikad niste zavirili u Tarot, nekad ste negdje ipak ugledali kartu Vraga, makar u nekom glazbenom spotu ili na filmu… Možda čak u nekom Netflix dokumentarcu.

Vrag se astrološki povezuje s Jarcem, a planetarno sa Saturnom, planetom koji se oslanja na lekcije i karmu te osjećaj zatočenosti i bespomoćnosti

Nedavno sam iznova posegnula The Little Sister kartama. Uvijek je zanimljivo napraviti pauzu jer tako se otvara nevjerojatno duboka, mračna ili pak svijetla dimenzija. Ondje gdje ste ranije stali sa kartama, vjerojatno nećete nastaviti. Sada ćete ih promatrati drugačije.

Ovdje je Vrag predstavljen kao lubanja ovna. Ali i sama karta Cara prikazana je simbolikom dvije lubanje ovna. Dakle, u Vragu vidimo lubanju tog istog ovna. To znači da je ono što je nekada bila zdrava, živa struktura sada postalo mrtva dogma. Vrag ovdje nije neki vanjski, nepoznati demon; on je tiranija vlastitog, okamenjenog autoriteta. To su ona kruta uvjerenja i pravila iz prošlosti koja su odavno izgubila svrhu, ali mi im i dalje robujemo. U Vragu, materija i ovisnost o poznatom (predstavljena pentagramom na lancima) vladaju ljudima. Snaga Ovna, koja je kod Cara bila usmjerena na izgradnju i akciju, ovdje se izopačila u tvrdoglavu, destruktivnu opsesiju.

Kamuflirana toksičnost

Plavo cvijeće koje nježno raste oko te zastrašujuće mrtve lubanje savršen je vizualni odjek toksične vezanosti i robovanju lošim obrascima koji su umotani u privid nečeg prirodnog, normalnog ili “sudbinskog”.

Kada bolje pogledamo, ti lanci spojeni pentagramom zapravo jako labavo padaju preko njihovih pognutih vratova. Što vam vaša intuicija govori – na koju vrstu “mrtvog autoriteta” ili okamenjenog pravila su ove figure i dalje dobrovoljno pristale biti vezane?

Jeste li ikada čitali Bucaya? Uvodna priča knjige Ispričat ću ti priču ide ovako nekako…

“KAD SAM BIO DIJETE, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage… Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu.

Osim toga, kolac je bio malen komadić drva zabijen jedva nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobjeći. Tajna mi je i dalje bila nejasna. Što ga onda drži? Zašto ne pobjegne? Kad mi je bilo pet ili šest godina, još sam vjerovao u mudrost odraslih. Pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Netko od njih objasnio mi je da slon nije pobjegao jer je bio istreniran. Postavio sam pitanje koje se sámo nametalo: “Ako je istreniran, zašto su ga vezali?” Ne sjećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor. S vremenom sam zaboravio na misterij sa slonom i kolcem i prisjetio bih ga se samo kad bih susreo one koji su se katkad pitali isto. Prije nekoliko godina otkrio sam da je netko, na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor:

Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen.

Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna, tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I unatoč svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega.

Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao, i sljedećega, i sljedećega… Sve dok jednoga dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini. Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne može. Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja. Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sjećanje. Nikad, nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu…

Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći da ‘ne možemo’ učiniti gomilu stvari, jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli. Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći. Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi kolca. Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo: Ne mogu i nikad neću ni moći.“

Sushanta rokka BHic5tYfQc unsplash — Sushanta Rokka

Mi ljudi, odrasli cirkuski slonovi

Jorge Bucay je tom pričom, vjerojatno i ne razmišljajući o tarotu, ispisao najtočniju moguću definiciju karte Vraga.

Kada Vraga ogolimo do same suštine, on prestaje biti nekakvo strašno mitsko čudovište i postaje upravo to – psihološki fenomen naučene bespomoćnosti. To je ona nevidljiva, ali neprobojna granica u umu.

Evo kako se ta priča o slonu zrcali u svakom detalju ove slike:

Iluzija okova: Pogledajte lance na bilo kojoj karti Vraga – oni doslovno vise. Toliko su labavi da bi figure mogle samo podići glavu i oni bi skliznuli s njihovih ramena. Ali oni to ne čine. Zašto? Zato što su, poput tog slonića, bili vezani kada su bili slabi, uplašeni i nemoćni.
Mrtvi kolac: Malom drvenom kolcu iz priče, moć daje isključivo njihovo sjećanje. Autoritet je odavno mrtav, kolac je truo, ali trauma prvog, bezuspješnog pokušaja bijega ostala je živa u njihovim stanicama.
Apsurd vlastite snage: To je najveća tragedija ove karte. Figure ispod Vraga su odrasle, jake, pune životne energije, a stoje pognute ispred nečega što zapravo nema nikakvu stvarnu snagu nad njima. Slon od nekoliko tona zarobljen je vlastitim uvjerenjem, a ne komadom užeta.

U svom radu i svakodnevnim privatnim čitanjima, neprekidno gledam te “odrasle slonove”. Ljudi dolaze s ogromnim potencijalom, neizmjenom snagom i nevjerojatnim dušama, ali stoje paralizirani jer su uvjereni da ih onaj mali, davno zabijeni kolac iz prošlosti i dalje drži na mjestu. Kroz ovaj portal i svaki raniji ili budući video, ne dajem vam magična rješenja, već im nudim ogledalo kako bi sami shvatili da je lanac labav i da ga mogu stresti jednim jedinim, svjesnim pokretom.

4f92f368 ae41 46f1 96fc 0472d05af153 — Jorge Bucay, Fraktura

Orao koji je mislio da je kokoš: Zašto se bojimo vlastitih krila?

Jednog je dana jedan farmer pronašao napušteno orlovo jaje. Odnio ga je na svoje imanje i pažljivo ga podmetnuo u gnijezdo među ostala kokošja jaja u seoskom kokošinjcu.

Ubrzo se iz jaja izlegao mali orlić i počeo odrastati zajedno s pilićima. Cijeli je svoj život radio točno ono što su radile i kokoši u dvorištu, duboko i iskreno vjerujući da je i on sam jedna od njih.

Grebao je po zemlji tražeći crviće i bube. Kvocao je i graktao. I, naravno, nikada nije letio više od nekoliko metara u zrak, nespretno mlatarajući krilima u oblaku prašine, jer su kokoši upravo tako letjele i to je bio jedini svijet za koji je znao.

Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog je dana iznad sebe, na vedrom nebu, ugledao veličanstvenu pticu. Ptica je graciozno, moćno i slobodno jedrila na snažnim zračnim strujama, jedva pomičući svoja ogromna, zlatna krila.

Stari je orao zadivljeno i pomalo sjetno gledao u nebo. “Tko je to?”, upitao je kokoš koja je stajala pored njega.

“To je orao, kralj svih ptica”, odgovorila mu je kokoš, ne dižući pogled sa zemlje. “Ali nemoj uopće razmišljati o njemu. On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji. Mi smo samo kokoši, to nije naš svijet.”

Orao je tužnim pogledom ispratio veličanstvenu pticu dok nije nestala iza oblaka, duboko uzdahnuo i rekao: “Eh, blago njima… Kako bi samo bilo divno moći tako letjeti.”

I tako je moćni orao živio, i na kraju umro, kao obična kokoš – isključivo zato što je to bilo ono što je vjerovao da jest.

Gdje su vaša krila?

Koliko nas upravo sada grebe po prašini vlastitog kokošinjca, uvjereni da ne možemo, ne znamo ili ne zaslužujemo više? Koliko smo puta dopustili okolini da nam odredi domet i povjerovali onima koji su nam rekli: “To nije za tebe, spusti se na zemlju”?

Baš kao i slon vezan za tanki drveni kolac, tako je i ovaj orao bio zatočenik vlastitog uma. Ne dopustite da vaš potencijal umre samo zato što su vas drugi uvjerili da ste nešto što niste. Imate krila. Vrijeme je da ih raširite.